Sad sam opet tu. U rodnom mi selu. Na mjestu gdje nam je moj djed, nit
ustaša nit partizan, ali zato veliki šaljivđija i ne rijetko cinik, pričao
dogodovštine i svakakve vrste šale. Učio nas je između ostalog brojati:
jednjere, dodnjere, dodvakupa, čavorike, petnjere, petigore, ojmene, nedrpajme,
tudelija, tudeset. Lagao je da je to mađarski! Znam da nisam jedini u selu
koji se još uvijek sjeća tog djedovog nauka.
Nema dugo sam nazočio na predstavljanju knjige "Legenda o hrvatskom
Zmaju" Tomislava Beronića. U sjedištu Družbe bratstva hrvatskog Zmaja u
Zagrebu. U okviru istog događanja bila je izložena i moja slika "Hrvatski
zmaj". Motiv iste krasi košuljicu spomenute Beronićeve knjige - glagoljsko
izdanje!
Prošle srijede sam nazočio ceremoniji instaliranja biste kralja
Tomislava na Tomislavovom trgu u Bjelovaru. Taj projekt je bio također
osmišljen od strane Bratstva hrvatskog Zmaja. Na skupu sam se rukovao pored
ostalog i sa starim dragim poznanikom, gospodinom Mladenom Medarom, povjesničar
umjetnosti i kulture, arheolog, jedan od bivših najviše rangiranih djelatnika
bjelovarskog gradskog muzeja. Rukovao sam se i s jednim kamermanom koji je opet
rekao da će mi se uskoro javiti po pitanju snimanja umjetničke mi prispodobe, fest simpa mi umjetničkog lica, a možda i naličja. Ako
konačno dođe, "vse vas bum" - u kameru - "tužil"!
A onda u Švicarskoj…
slijedio je povratak iz Arbona (čitati molim prošle nastavke). Vratio sam se u
St. Gallen autobusom u 23:30. Otišao u pub "Splügen". Tamo sam upoznao
Stevena iz Pennsylvanije i Chrisa. Zajedno smo otišli na koncert u "Volkshaus".
Na ulazu sam sreo poznanika kojeg sam više puta viđao u restoranu "Engeln". Imao je problema s čovjekom koji je prodavao karte. Epilog:
moj poznanik je na kraju bio izbačen na ulicu. Ukratko me obavijestio da je i
John bio tamo. I da je otišao u nepoznato.
Jer nije bio
oduševljen glazbom. Činjenica da muž "one jedne" Talijanke nije bio tamo
(čitati molim prošle nastavke) me skoro pa usrećila. Bilo bi moguće, da smo se
sastali, da ga ne bih mogao pogledati u oči. A i htio me pretući. Ili čak ubiti.
Konačno sam upoznao
Bachmanna u Kunsthalle-u. Pitao me mogu li mu dati fotografije svojih radova.
Na moju veliku žalost, nisam to mogao. Iste fotografije sam morao sljedeći dan
poslati u Schulz u Kantonu Graubünden. Jer je tamo postojala prilika za izlaganje. Bachmann, voditelj
Kunsthalle, je rekao da mu moram, ako želim imati izložbu, poslati fotografsku
dokumentaciju u roku od deset dana. Obećao sam mu da ću to učiniti. Čim fotografije dobijem natrag.
Počeo sam ukrašavati
Mounirov izlog. U njeg sam postavio između ostalog male keramičke kućice koje sam izradio u Zagrebu. U jednom bivšem
keramičkom ateljeu na Trešnjevci.
Slučajno sam sreo Thierryja. Onog Francuza. Pozvao sam ga u stan moje majke u Lustgartenstrasse.
Kupio sam mu piće u obližnjem restoranu. Tako sam se odužio za zadnji put (čitati
molim moje prijašnje nastavke kolumne). Rekao je da će ići u Francusku 17.
lipnja 1991. Mislio sam, mogao bih s njim prijeći granicu. A zatim nastaviti
dalje u pariško predgrađe Pontault-Cobault. K Nani. Ali imao sam mali problem.
Nisam imao novac za putovanje! Nazvao sam Chrisa. Htio sam ga pitati želi li
kupiti sliku. Tako bih imamo potreban novac za putovanje. To jest, za
ostvarenje još jednog mi sna. Zvao sam ga. Nije se javljao..
Dan kasnije sam
ponovno sreo Thierryja i rekao mu:
"Izgleda da neću moći poći s tobom."
Sav ucviljen sam
zatim otišao. Ostavio ga za šankom hotela Metropolitan.
Tražio sam posao u
klinici u St. Gallenu. Mlada dama koja je radila na recepciji klinike rekla mi
je da imam male šanse pronaći posao. Moj najveći nedostatak je bio moje
nepoznavanje njemačkog jezika. Također me pitala jesam li završio kakvu
medicinsku obuku. Naravno da nisam. Nije bilo slobodnih radnih mjesta za obične
radnike u kuhinji, voznom parku bolnice ili drugdje.
Nastavio sam tražiti. U hotelu Einstein pitali su me za dokumente. Odgovorio sam da ih nemam. Rekli su kratko i jasno:
"Žao nam je. Auf Wiedersehen!
Vrijeme mi je
istjecalo. Nazvao sam Sisy. Još uvijek se nadao da ću oženiti Švicarku. Dakle,
posjetio sam ju jednog petka. Ispričao joj o svojoj patnji. Odvela me kod jedne
prijateljice koja je radila u nekakvom umjetničkom ateljeu. Ona me pokušala
uvjeriti da se čin braka na koji sam mislio može smatrati i kaznenim djelom. Za
te vrste informacija nije bilo mjesta u mojoj glavi. Postajao sam sve više
nestrpljiv pa sam uslijed toga počeo razmišljati na slijedeći način:
"Svijet koji se ne želi oženiti sa mnom neka se sam… u šaku… dragi moji
drugovi, drage moje drugarice. Nestat ću nekamo drugdje. I time vas sve skupa kaznit!“
Frendica od Sisy mi
je predložila vratiti se ponovno u imigracijski ured i pokušati podnijeti
zahtjev za posebnu dozvolu namijenjenu samo umjetnicima. Obavijestila me da
umjetnici povremeno dobiju devetomjesečnu dozvolu. Hmmm… kakva sad opet
imigracijska policija, pomislio sam. Njihova domaća zadaća je bila: riješiti se
čim prije stranog elementa. Mene! Što prije to bolje! Bilo mi je odmah jasno da neću poslušati taj
dobronamjerni savjet. U svojoj sam frustraciji pomislio:
"Mogu ići svi
skupa dovraga. Neću ih više ništa tražiti. Ovo mi je previše ponižavajuće."
U isto vrijeme i na istom mjestu sam si dao zadatak: ti ostaješ ovdje!
A sad sam opet tu… tu gdje se najnovije pokušavamo terapirati s prisutnošću malih mačića… kad nas je već onaj najdraži pes dotepenec "napustil". Tu gdje mi malo, malo pa opet rikava jedan od čak tri mala stroja za košnju trave. Takvih problema u Lihtenštajnu nisam imao. Jer nisam imao niti zemlje, a kamoli trave.
U tzv. "Outdoor Art Polygon" sam pred koji dan instalirao nove elemente. Lijepo je vidjeti, vinova
loza, šljive, kruška "bočica" i bijeli dud u njem’ nose za sad plodove. Sve voćke koje sam ovo proljeće zasadio su se primile. Hvalim Boga dok skoro pa svakodnevno pričam primljenim voćkama. Bit će sve u redu!
(nastavit će se…)
