Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (2. dio)

Sad sam opet tu. U vašem susjedstvu. Možda čak i u snovima vam!? Ne znam. Niti za tuđe snove znam snosit odgovornost. Selo se uistinu jako promijenilo od kad me nije bilo. Umrli su djelomično pajdaši, umro je i dio generacije. Umrla je majka, umrli su njezini roditelji - moji skrbnici i odgajatelji. Šume, šikare i drač su napali selo sa svih strana. Polja i livade u kojima sam sušio s djedom i bakom travu ne mogu više naći. Kao niti mjesta na kojima sam s bratićem i sestričnom brao divlje jagode u staklenke. Ne znam više gdje je ona divlja trešnja, u tamo jednom dijelu obližnje šume oko koje se proljećima, skroz uokolo, širio mirisnih đurđica. Izgleda da smo se vratili u zadnji čas, kako bih plodno tlo iza i ispod kuće "obranio" od trnja. Moja supruga ne voli kad to puzavo trnovito biće zovem "pogrdnim imenom". Ne voli zato jer nam i ono daruje plodove. Kupine…

Kad sam se pojavio u Švicarskoj imao sam valjda dvadeset i pet godina. Doživio sam najprije kulturni šok. Već sama vanjska urbana urednost me poprilično potresla, izazvala čini mi se više strah nego respekt. Gledao sam u čudu one mnoge montažne skele oko zgrada po kojima se moglo trčati gore-dolje. Kao da si na nekim normalnim, jako stabilnim stepenicama. Uspoređivao sam iste s onima na kojima smo u Zagrebu stajali kolege i ja kad smo se bavili pismoslikarstvom. Prije svega mislim na onu na pročelju zgrade u blizini raskršća Avenije Marina Držića i današnje ulice Grada Vukovara. Hodali smo po dvjema najobičnijim daskama koje su jednostavno bile polegnute na metalnim nosačima i koje su se stalno klimale pod nama. Iza leđa nam se nalazila samo jedna metalna cijev promjera ca. 6 cm - kao, sigurnosti radi! Nismo imali nikakve lojtre da se po njima penjemo, nego smo za penjanje koristili sve moguće mišiće a ne samo nožne. U penjanje smo uključili dakako i ukupni centar nam misaonog sustava koji nam je "darivao" potrebnu koncentraciju. Za ohrabrenje smo pak ispijali po dva-tri mala konjaka. Ili slično. Prije nego smo krenuli na posao oslikavanja onog jako visokog zida na kojem smo konačno naslikali "Levi’s" reklamu! 

Drugi je šok bio kudikamo više uznemirujući. Nisam pričao jezike! Osim materinjeg. Tog sam se, onako nesiguran, uplašen i iskompleksiran, čak i sramio! Bila su ona, dobro nam poznata, grda vremena. Malo prije samog početka, nadajmo se završnog, konačnog, krajnjeg rata u koji smo direktno bili involvirani… Najveći dio Švicaraca, kao i skoro svi evropski narodi u Švicarskoj, su nas sve iz bivše države rado etiketirali "scheiss Jugo" etiketom. Taj mi se koncept njihovog razmišljanja i etiketiranja nije nikako sviđao. S time sam se jako teško nosio. A braniti se nisam niti mogao, niti znao. Jer, kao, nisam više znao pričati! A inače vrlo, vrlo otvoren i komunikativan! U školama tog sustava sam učio osam "uzaludnih godina" francuski. Ocjene su jedno, ali učenje, da bi se steklo i zadržalo određeno saznanje za sveukupne životne potrebe, je nešto drugo. St. Gallen je, inače, u njemačkom govornom području Švicarske. 

Bilo mi je jako neugodno. I dosta tužno. Majka je "crnčila". Ja sam joj bio na teretu. Nisam imao papire da ostanem u Švicarskoj, a time niti za bilo kakav posao. Dok je ona radila nevoljko sam odlazio čak po kruh u dućan. Dolazila je umorna doma. Duplo nesretna. I dovoljno živčana. (Tek danas me, kad sam na kraju i ja djelić njenog puta prošao, njezino ondašnje stanje, ne čudi). Morala me tjerati da odem koji put u park na sunce i friški zrak. Imao sam tu fiksu i bolesnu ideju: prepoznat će Jugosa u meni… S najlošijim konotacijama koje su moguće bile povezane s tom pogrdnom etiketom! Naravno da bih se i ja danas tom mom poremećaju od onda mogao smijati. Ali… Zbilja nije bilo smiješno. A propos, bio sam vrlo rijedak primjerak kojeg se "na van" nije moglo prepoznati "pripadnikom" Jugosa! To u biti, zbog moje duge "đinđer-riđe" kose, nije bilo niti moguće. 

A sad sam opet tu. Odvezem se dvaput-triput u dućan. U Grad nam. Kupim kruh i mlijeko. Bonove za telefon. Platim račune. Popijem piće s poznanicima il frendovima. Teško da ih se može zaobići il mimoići. Evo danas baš… Prvo sam sjedio za stolom s generacijom mi. Ratni invalid. Bez noge. Ali s gelerima! Zatim popričao s dugogodišnjim frendom koji bi mi možda mogao pomoći u nabavi sjemenki jedne biljke. Biljke koje prije svega još dosta dobro rastu u Hercegovini. A sjećam se da ih je i moj šepavi djed gajio ovdje kod nas. Kad sam bio skroz mali. I jedva čekao da budem veliki.

(Nastavlja se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (1. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (3. dio) >>