Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (48. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje malo, malo pa opet umre frend, dobar poznanik, bliži il dalji rođak. U ionako izumirućim selima nestanak svakog dodatnog ljudskog bića ostavlja osjetnu prazninu. I tugu koja, kod onih koji ostaju, aktivira i budi mnoga pitanja. Opet o smislu i besmislu… Već dugo nismo vidjeli srne i jelene. Nit žive nit mrtve. Ubijene od pravih i krivih lovaca. Snijeg se naglo otopio. Ispod njega ostali mnogi krtičnjaci. Slikam i dalje šarene apstrakcije. Apstraktno slikarstvo mi nudi mogućnost gradnje samo mojih, autohtonih, imaginarno-istinskih, originalnih, dvodimenzionalnih svjetova. To je jedna od vrlo malo, ali zato grandioznih sloboda koje mi još preostaju u ovoj dimenziji, ovom dijelu svemira, ovom obliku… Sad sam opet tu. Tu gdje nam svrate ponekad zanimljiva i široj javnosti poznata lica. Nema dugo svratio je tako, u gradsku knjižnicu u Čazmi, Krešimir Mišak. Prije početka programa sam ga komplimentirao za ulogu u jednom spotu Undercode metalaca. Od srca se nasmijao i rekao da se snimajući spot, dobro zabavljao. Sa zajedničkim nam frendom, frontmenom benda, Damirom Ljubičićem.

A onda… davno prije… s roditeljicom moje djece… u napadnutoj Hrvatskoj… (Čitati molim prošle nastavke a kako biste razumijeli ovaj i slijedeće).

S druge strane linije čuo se muški glas. Tvrdio je da zna gdje se nalazi Lihtenštajn. Na granici između Njemačke i Švicarske! Točnije – u Švicarskoj! Rekao je i:

„To je kneževina koja je zadržala svoju neovisnost. To je sve što znam. Oh da, znam i da je Lihtenštajn vrlo bogat, da ima vlastitu vojsku, koja je prilično mala, i to je otprilike to.“

Voditeljica je rekla:

„Postojalo je nešto što tamo nije postojalo do prije deset godina. Nešto što se tiče žena. Znate li što je to bilo?“

Slušatelj je odmah odgovorio:

„Ne znam, pretpostavljam da nisu imali pravo glasa ili nešto slično.“

Voditeljica:

"Točno. Točno. Puno vam hvala. Prije Rendezvousa i intervjua, imamo još jedno pitanje. Poznajete li možda gospodina Vladu Franjevića?"

Slušatelj je rekao da me ne poznaje. Voditeljica je predložila da posluša Rendezvous. Nakon još jednog instrumentala, čuje se razgovor voditeljice sa slušateljicom.

Voditeljica je rekla:

"Dobar dan i dobrodošli u emisiju 'Rendezvous'. Slušamo. Hoćete li nam reći nešto o Lihtenštajnu?"

Žena s druge strane linije počela je govoriti:

"Lihtenštajn, to je kuriozitet između Švicarske, Njemačke i Italije..."

Voditeljica je pomogla:

"...i Austrije.“

Slušateljica je nastavila:

„...Samo sam ovo htjela dodati, ali znam još nešto vrlo zanimljivo. U Dubrovniku, na groblju Bonnino, pokopan je jedan princ. A kad smo suprug i ja provodili praznike u Dubrovniku često smo odlazili na obližnje istoimeno groblje. To je za sada sve od mene.“

Voditeljica ženi s druge strane telefona:

"Jeste li ikada bili u Lihtenštajnu?"

Žena je odgovorila:

"Ne, ne, ne, ne."

Voditeljica će na to:

"Onda ćemo svi zajedno otići u Lihtenštajn na današnjem nedjeljnom sastanku."

Žena, koja je znala da je na dubrovačkom groblju pokopan princ, rekla je:

„Da… pa to je lijepo. Hvala."

A sad sam opet tu. U minimaksimalističkoj stvarnosti, a sanjama. Tu gdje mi se nakon dugo vremena dogodi poneki, ne-vrijedan Nobela, stih. Ovdje jedan takav primjer osmišljen sedamnaestog dana mjeseca siječnja naslovljen sa „Poluputujući polupatnik“:

putnik

patnik

paukova nit

plastenik

sve to ima smisla

o besmislu istog

slušaj i čitaj

drugog pjesnika

(Nastavit će se…)