Sad sam opet tu. Na rubu "izgubljene stvarnosti". I na rubu
šume Pijesak u koju neki zli i nekulturni
ljudi bacaju njihovo glomazno i manje glomazno smeće. Po tom se pitanju
dakle nije ovdje promijenilo ama baš ništa zadnjih trideset i pet godina. Skoro
toliko sam odavde izbivao. Pokušavaju nas stalno uvjeriti da smo se razvili! Da
imamo državu, da nacija u stvari ne izumire, da smo slobodni i svoj na svojem.
Da li je tome uistinu tako? Ne znam.
Opet sam tu. Gdje uglavnom nitko ne drži do vlastite riječi,
gdje se na veliko mulja, gdje mi obećaju kupit umjetnički rad pa me na kraju
nazovu i počnu mi drukati cijenu ko da prodajem mršavu marvu. Drukati cijenu
riječima (otprilike): "Pa za taj novac bih mogao kupiti rad puno poznatijeg
umjetnika!" Primitivnost i nekultura komuniciranja…
Ima i svjetlijih događanja i primjera. Jedan od mini
svjetionika je jedna djevojčica koja nosi (i) moje prezime. Postala je
naj-sportašica u njenoj kategoriji gradića Čazme za prošlu godinu! Skupila je
već cijelo čudo zlatnih, srebrnih i brončanih medalja na nacionalnim i
međunarodnim takmičenjima.
Ima nade. Postoje perspektive…
A onda u švicarskom Wilu, Kanton St. Gallen…
Iste one večeri (pročitati molim prošli nastavak) završio sam jadnu priču o svojoj svakodnevici u Caféu "Cros d’Or". Te večeri su tamo bili neki moji poznanici. Švicarci. Napokon je došla i Mary. Amerikanka. Vratila mi moje pjesme. Pokušala ih je prevesti s njemačkog na engleski. Nije joj baš išlo, tvrdila je. U tom trenutku me za ništa nije bilo briga. Pogotovo ne za „mrske“, jako iskrenih misli, pjesme…
Dosta mi je bilo onog i onakvog egzistencijalnog treninga. Zaronio sam u beskonačnost ponora u sebi. Više nisam mogao osjetiti pozitivne vibracije svoje urođene snage i optimizma. I baš kad sam se osjećao stvarno grdo, netko me morao mučiti besmislenim trkeljanjem. Taj puta je bio Emil. Na kraju večeri, kada mi se, u bijedi moje stvarnosti, sve činilo neprozirnim i jako mutnim, otpratio sam Mary kući. Pa prenoćio kod Roberta.
Kad sam se sljedećeg jutra probudio, nazvao sam „onu jednu“ i kasnije je posjetio. Htio sam uzeti fotografije svojih slika koje su iz nekog razloga ostale kod nje. Baš je bila pod tušem. Vrata njenog stana mi je otvorio muškarac kojeg nisam poznavao. U pozadini sam čuo klasičnu glazbu...
Otišao sam u stari grad popiti pivu. Prije toga sam pojeo pecivo. Zatim nazvao Beata. Dogovorili smo se da se sastanemo. Odjedanput su u pub gdje smo pili ušli Jörg i Anja. Anja je povjerovala mojoj priči kad sam joj rekao da sam iz Mozambika. Da, prošle noći sam uspio uvjeriti ljude, životinje i biljke u sve i svašta. Bio sam inspiriran širiti oko sebe greške i pokoju glupost. Neki ljudi nisu imuni na takve priče i ovakvog pripovjedača. U istom trenutku kad me Anja kritizirala, u bar je ušao Marco. I on me počeo kritizirati vičući na engleskom i smijući se u isto vrijeme:
"Hej čovječe, lažljivac si, lažljivac!"
Pitao sam se što mu je sad. Zapravo se nisam sjećao da sam mu ikada rekao da sam iz Irske. Ali me je zvao "Irac" od prvog puta kad smo se upoznali! Nisam imao problema s tim. Glavno je da me nitko nije zvao Jugo! Dugo smo se šalili na račun tih događaja.
Marco, koji sad već jako dugo vrijeme sa svojom obitelji živi na Novom Zelandu, rekao je da ima slobodnu sobu za mene u Wilu. Mogu tamo stanovati mjesec dana, ako hoću. Ne bih morao ništa platiti za to. Mislio sam da se šali.
Vani sam sreo Gabrijelu. Prvo je prošla biciklom, a kasnije motociklom. Vrijeme je bilo prekrasno. Gabrijela je stoga otišla plivati u obližnje jezero.
Na željezničkom kolodvoru sam sjeo za stol za kojim je sjedila Barbara. Čini mi se da je prije bila poprilično lijepa. Tragovi koji su to dokazivali još su se mogli vidjeti na njenom licu. U njenom konvulzivnom smijehu. I u prekrasnim očima. One su sjale na neki čudan način. Barbara je imala problema s pravilnim, iskrenim smijanjem. Bila je već umorna od života. Netko joj je čini mi se izbio prednje zube. Mislio sam, možda baš neki stranac koji ju je oženio za papire…
Poštovana, možda već dugo mrtva Barbara, žao mi je što sam te onda ostavio samu s tvojom boli. Moja me onda jako zaokupirala… Sjećam se, mahnuo sam joj posljednji put. Kroz prozor vlaka koji je počeo kliziti tračnicama pravac St. Gallena. Odmahnula mi je sjedeći i dalje za stolom kolodvorskog restorana. Pa izblijedjela u tužno ništa. Na neki način smo (p)ostali skoro pa prijatelji. Prijatelji u patnji različitih predznaka i nazivnika.
Dan nakon one noći kada me boljela glava, ležao sam u krevetu kao neka vrsta ljudske biljke. Osjećao sam na neki način da sam živ. Ali nisam si to jasno mogao dokazati. Dugo sam ostao u krevetu. S otrovnim mislima proizvedenim u nezdravom mi tijelu. Na televiziji sam gledao i slušao Johna Lennona i Yoko Ono. Pjevali su "Imagine". Samo za me. Završio je i još jedan, sljedeći, vrlo dugi dan. Dan u kojem sam proveo šetajući. I u smišljanju stihova. Obećao sam si da iste stihove neću nikome recitirati ili pjevati… I opet nisam održao obećanje!
A sad sam opet tu. A i gdje bih trebao biti? Možda u
francuskom gradu Amiensu? U španjolskim gradovima Bilbao ili Zaragoza? U
njemačkom Dortmundu ili nizozemskom Eindhovenu? U tim sam gradovima bio 2019. i
2020. kao član tima troje ljudi koji je u okviru jednog EU projekta zastupao
„boje“ zemaljskog muzeja jedne male ali o-ho srednjoevropske zemlje. To se
ovdje gdje sam sad ne zbraja. To nema nikakve važnosti! Takva čast koja mi je
data se ovdje ne naglašava, ne potencira, ne poštuje! Pa ispada da se hvalim.
Kad o tome informiram.
Sad sam opet tu. Gdje me u biti nitko ne treba. Gdje sam
sebi opet idem na živce, gdje mi moral na trenutke pada u podrum… Psihologija
mase? Ne znam. Jedino što znam je, u idućem nastavku ću se truditi širiti opet
optimizam! Hvala na pažnji.
(Nastavit će se…)
