Sad sam opet tu. Tu gdje baš danas smijem slaviti dvogodišnjicu početka objavljivanja ove moje povratničke priče. Slavimo ju s početkom u 18.00 sati u galeriji Matešin u Bojani kraj Čazme. Vjerujem da će doći nekoliko naj-pravih prijatelja, dragih suputnika kroz vrijeme i prostore. Čini mi se evo, i vrijeme i prostori prolaze, a samo mi ostajemo. Mi… izabranici! Ostajemo i dalje na ovoj ovdje stanici. Čekajući našeg Godota… Koji će sigurno jednog dana doći. Jer sve je već došlo… Čak i kostobolja. Slabovidnost. Potencije pad.
Opet sam tu. Tu gdje me u prolazu zaskoče neki ljudi. Neki koji živciraju. I oni drugi. Jedan od potonjih mi se, kad sam postavljao plakate za ovaj nastup, približio oslanjajući se desnom rukom na štap. Nakon što je pogledao plakat pitao me da li sam ja, ja. Rekao sam: „Ja.“ Čovjek iz Komuševca, se predstavio imenom i prezimenom i rekao da pozna sve i svakoga u Martincu i da je ovdje bio često. Pitao je za neke suseljane i pozdravio ih. Rekao čak da je pred puno godina ugostio u lovu pokojnu Kneginju Mariju od Lihtenštajna i neke Austrijance i da su me onom zgodom spominjali. Zgodno. Zanimljivo. A vrlo moguće, i vjerodostojno… Jer, istina je, nekoliko sam puta imao zadovoljstvo biti gost u kneževom dvoru u Vaduzu. Baš od te, pokojne Kneginje, smo muški dio naših današnjih domaćina, Franjo Matešin, i ja, bili primljeni 6. lipnja 2001. godine. Franjo je Kneginji poklonio jedno od njegovih likovnih radova… Neki drugi put sam pak bio angažiran od jednog gospodina Periše iz Rijeke odnijeti njegovu knjigu kao poklon Kneginji. Istu je znao osobno… Surađivali su u humanitarnim akcijama u korist ondašnje Hrvatske u ratu.
A onda… davno prije… s roditeljicom moje djece… u napadnutoj Hrvatskoj… (Čitati molim prošle nastavke a kako biste razumjeli ovaj i slijedeće).
Zasvirala je gitara. Zatim se oglasio još jedan slušatelj, koji je također želio podijeliti nešto od svojeg znanja o Lihtenštajnu. Njegova je priča išla ovako:
"Lihtenštajn je kneževina. S površinom od 160 km². Mislim da ima oko 25 000 stanovnika. Glavni stanovnici su Talijani, Nijemci i Švicarci. Glavni sektori gospodarstva su turizam i keramika. Također znam da tuda prolazi ekspresni vlak Beč-Pariz. Dakle, to je sve od mene."
Voditeljica je rekla čovjeku preko telefona da puno zna. Meni se zbog tog njezinog sitnog zaobilaženja istine, smijalo. Naravno da je Lihtenštajn nacionalna državica, tj. da tamo prvo žive Lihtenštajnci, zatim, logično, Švicarci - jer je Kneževina u švicarskoj konfederaciji. Da li je Austrijanaca ili Njemaca tamo u ono vrijeme bilo više, nisam točno znao… Upitala ga je:
„Govorite li iz vlastitog iskustva?“
Muški glas je rekao da je jednom prošao autom.
A onda se na kaseti ponovno začula gitara. Nakon toga, voditeljica je sažela razgovor. Rekla je:
"Stanovnici Bjelovara zapravo puno znaju o ovoj maloj državi."
I naglasila da je Lihtenštajn unitarna, parlamentarna monarhija. Monarhija muške loze Kneževske Monarhije Lihtenštajn.
Zatim je uslijedila Arsenova pjesma „Kuća pored mora“. Pa glas voditeljice:
"Kuća pored mora. Na zahtjev našeg gosta, Vlade Franjevića. Glazba koju ćemo danas čuti u našem programu dodatno će poboljšati osobnu sliku našeg gosta."
Zatim je prepričala najvažnije dijelove mog biografskog putovanja, od malog rodnog sela Martinac kraj Čazme do Lihtenštajna. Preko švicarskog St. Gallena, Engleske i Francuske.
Nakon što smo bili pozdravljeni dobrodošlicom u programu i nakon što je Yvonne svim slušateljicama i slušateljima poželjela na hrvatskom dobar dan, voditeljica je upitala:
"Voli li Yvonne slikarstvo i umjetnost općenito?"
Odgovorio sam umjesto nje:
"Da. Doista. Za sad je vrlo aktivna promatračica. I svakako ima osjetilo za lijepo.“
Voditeljica:
„Danas ćemo govoriti na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku. Yvonne će imati naravno također priliku govoriti. Možda bi bilo dobro prvo pokušati razgovarati o vašim ranim radovima.“
Objasnio sam neke stvari na ovaj način:
„Znate, isprva sam slikao figurativno i vrlo ekspresivnim bojama. Često sam se pritom prisjećao prošlih vremena, ljudi koje sam poznavao i njihovih sudbina na mjestima gdje sam živio moje djetinjstvo. Kada nešto živite, ne možete možda proživljeno slikati. Jer se morate ponekad moći odmaknuti a da biste bolje, osjetom i sjećanjima, „vidijeli“. Sanjao sam na javi i preuređivao svoju prošlost na platnima na novo. Na svojoj posljednjoj izložbi u Vaduzu izložio sam i prva tri objekta. Prvotna ideja bila je da se objekti kreću i da ih se može promatrati i doživljavati kao mobila. Ali za to su mi bili potrebni mehanizmi koji su uključivali troškove koje nisam mogao podnijeti. Dakle, jedina alternativa bila je da mobilni objekt iz moje glave u realnom prostoru i vremenu postane statičan. U budućnosti ću više raditi u smjeru objekata, umjetničkih instalacija i slično. Barem se tome nadam. Eksperimentiranje i istraživanje još nepoznatog su mi vrlo važni.“
A sad sam opet tu. Tu gdje mi eksperimentiranje u likovnim kreacijama i dalje leži. Pa se istim i dalje vrlo rado služim. Tu gdje mi neke od najvrlijih Martinčanki i njihovih frendica, kad odem u nabavu u Čazmu, dobacuju i fujčkaju s leđa. Možda sam ja to njima činio u mladosti. Ne sjećam se…
Nema dugo, sretnem jednu od dugogodišnjih frendica. Platila mi čaj s rumom. Iako sam se hrvao protiv nje insistirajući da ja platim cugu. Bila je jača! Čak sam joj rekao da mi je najdraža Zagorka zabranila da i dalje dozvoljavam da mi drugi plaćaju pića. Emancipirana frendica nije jednostavno imala razumijevanja. I onda vele, ne’š pil… Ah da, istog dana mi je ipak bilo dozvoljeno u bircu pored dućana platiti piće starom dobrom poznaniku… Nakon nekoliko prijašnjih pokušaja nagovaranja da kratko sjednemo i nešto popijemo, jer se nismo vidijeli nit družili desetljećima, konačno je našao petnaest minuta za small talk uz kavu i čaj. Pričao mi je o poslovima kojima se bavio u Siriji i Saudijskoj Arabiji i o poslu kojeg trenutno vodi. I o tome da se s nekim vrlim frendima redovno sastaje dvaput tjedno igrajući stolni tenis. Neka i ja dođem, rekao je. Prisjetili smo se zajedničkog pobjeđivanja na seoskom turniru u Donjoj Šušnjari pred možda četrdeset godina. Ta je Šušnjara susjedno nam selo prema Ivanskoj, a kroz koju se vozimo kad idemo u Bjelovar ili Garešnicu.
(Nastavit će se…)
