Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (30. dio)

Sad sam opet tu. Sa skromnom obitelji skromno slavim Uskrs. Puno je pitanja. Pitanja koja prvo postavljam sebi. Iako unaprijed, uglavnom, znam odgovore. Krive i prave.

Ovaj tjedan dva nastupa. Prvo u srijedu, na Jurjevo, predstavljanje knjige "Legenda o Hrvatskom Zmaju". U sjedištu Družbe Hrvatskog Zmaja u Zagrebu. Na košuljici knjige glagoljskog izdanja otisnut je motiv moje slike "Hrvatski Zmaj" koju sam naslikao za taj i takav projekt. Na poziv autora knjige i dugogodišnjeg frenda Tomislava Beronića. Vukovarac u Krnjaku kraj Karlovca.

Krajem tjedna smo, u subotu, u selu Bojana kraj Čazme. Bojanu i Martinac dijeli samo šuma Pijesak. Šumu Pijesak dijele razne interesne zone "(krivo)lovaca" i "(krivo)šumara". U Bojani ćemo demonstrirati mogućnost kvalitetnog druženja u čijem su središtu likovnost i muzika. Posebno ako nas vrijeme posluži, uživat ćemo u prekrasnoj prirodi i ozračju pozitive, jer organizatori priredbe imaju kapacitete i znanje preliti istu na okupljeno, veliko i malo, staro i mlado, neškolovano i nadri-kvazi-preškolovano društvo. Vidimo se… 

A onda u švicarskom Arbonu…

Bio sam pozvan od dragog (u prijašnjim nastavcima već spominjanog) svećenika Palića. Priredio je malu zabavu. Budući da se ubrzo morao odseliti iz Arbona. I tamo sam upoznao mnogo dragih ljudi. Najljepša je bila Anna. Očarala me poznavanjem nekih hrvatskih riječi koje je preoblikovala u prekrasne izjavne rečenice. A i dobro je pjevala. Rekla je, vjerujem u šali, da bi bilo moguće da me "adoptira"! Mislio sam si:

"Stvarno sam jadan. Kakvi vražji papiri? Kakve bračne ponude? Jesam li potpuno glup ili što? Moram li svaku finu ženu suočavati s glupostima nakon što sam prvo bio fini šarmer?"

Ali da… bila je frka. Vrijeme je curilo. A s njime se približavao i trenutak mojeg mogućeg nogiranja iz dijela svemira koji mi se sve više sviđao. Koji je ipak nudio neke mogućnosti.

Te sam večeri imao fotografije slika mojih likovnih radova. Pokazao sam ih prisutnima. Svu svoju snagu sam, koja kao da je postajala sve slabija, usmjerio samo na jedno: naći tamo mjesto za sebe, slikara, kreativca! Jedna od prisutnih gospođa je rekla da bi možda bilo dobro da stupim u kontakt sa nekim svećenikom iz St. Gerolda u Austriji.

Nedugo nakon ove zabave u Arbonu, upoznao sam Willija, muža Amerikanke koja se jako lijepo smijala (vidi prijašnje nastavke). Savjetovao mi je da odem odvjetniku i imigracijskoj policiji. I neka tamo tražim pomoć. I bi tako. Tražio sam ju. Pomoć. I ništa…

Ponovno sam posjetio gazdu "Grafiteca" u St. Gallenu. Ono poduzeće je nastalo spajanjem pismoslikarskog poduzeća "Oelke" s jednim drugim poduzećem za grafiku. U "Oelke-u" sam već proveo probni rad kao pismoslikar i šef firme mi je na osnovu mojeg rada htio napraviti papire, radnu dozvolu, no švicarska birokracija to nije dozvolila. Izvijestili su me na kraju, u "Grafitecu" je bilo posla. Ali ne za tipove koji nisu imali papire.

Jedne večeri je ponovno zavladala disko ludnica. U velikoj podzemnoj garaži u samom centru grada. Ispod parka i muzičke i kazališne dvorane. U onoj ilegalno organiziranoj zabavi sudjelovalo je pedesetak osoba. Sve je bilo vrlo brzo organizirano. Umjetnici improvizacije dobro su izveli svoj posao. Imali smo čak i bar. I gramofone. Razno posuđe koje je pripadalo takvoj zabavi vuklo se kroz noć i kroz grad. Netko je donio bubnjeve i blues harmoniku. Pokazao sam da imam talent sviranja na usnoj harmonici. Jedan je mladić rekao da svira u bendu i neka dođem posjetiti ga i njegove kolege na probama, i svirati s njima!

A onda opet u Arbonu… 

Branko Palić je održao svoju oproštajnu misu. Imao sam osjećaj da se na misi nalazio cijeli Arbon. Nakon crkvenog obreda je bio upriličen ispraćaj svećenika. Od vjernika je dobio klavir na dar. Bilo mi je drago svjedočiti kako je Branko uživao veliko povjerenje i simpatije u arbonskoj župi. Od strane Švicarki i Švicaraca. Branko je bio uistinu emotivno "pogođen" poklonom. Prisutnima je odsvirao dva glazbena komada. Prvo himnu, a zatim: 

"Bolujem ja, boluješ ti, bolujemo od ljubavi

i nikoga ne ljubim ja kao tebe dušo moja…"

Bilo mi je zanimljivo da su te dvije pjesme svojim glasom pratile tri Švicarke. Jedna od njih je bila Anna. Poslije je pjevao zbor "Folk Family“. Uz pratnju triju gitara izveo je nekoliko američkih narodnih pjesama.

Na toj zabavi je bilo i ljudi koje sam poznavao od ranije.

Anna me otpratila do autobusne stanice. Rekla je da ću sljedeći put moći ostati kod nje. Da ću možda, moći! I rekla je da bi htjela biti moja dobra prijateljica. Poznavali smo se prekratko. Nije bilo lako u tako kratkom vremenu uvjeriti ju da doista nisam "bad man". Za Annu i mene nije bilo "sljedećeg puta“…

Možda baš zato sam danas točno tu gdje jesam… A sve više nisam. Svjesnost prolaznosti me svaki dan sve milije tapša po ramenu. Rame me boli. Stišćem zube. Idem(o) dalje! Svatko to zna > najteže su borbe protiv samog sebe. U meni se bori seljačina protiv dobrog i vrijednog ratara, pjesnik protiv seljačine, svjetski putnik protiv malograđanina, ljubitelj lijepog protiv "svejedno-mi-je" i "baš-me-boli" tipa, dobar duh protiv lošeg i najlošijeg…

Neki dugogodišnji prijatelji koje više puta zovem, ne javljaju se. Nekima koji me žele konačno opet vidjeti, ne javljam se. Strah? Trebalo bi biti čudno da se, nakon svega, jedni drugih bojimo. A ako se i bojimo, ne bojimo se u biti drugih. Nego nas samih. U konfrontaciji s "novim starim".

(nastavit će se…) 

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (29. dio)