Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (27. dio)

Sad sam opet tu. Vidim, prve šljive su počele listati. Ženin šareni cvijetnjak se počeo buditi. Prve krumpire smo posadili. Krčim živicu. S lijeve i desne strane. 

Rado odslušao priču bivše mi profačice matke. Rođena u Vinkovcima, predavala u Čazmi, trčala sa suprugom, planinarila i putovala po cijeloj Hrvatskoj i dosta po Evropi. Suprug joj je umro pred dvije godine. Njoj je tek sedamdeset i jedna. Puna je energije. Živi u Zagrebu. 

Frend mi, Tomislav Beronić iz Krnjaka kraj Karlovca je izdao dvije zanimljive knjige. Naslov im je "Legenda o hrvatskom zmaju“. Jedna od knjiga je izdana na latinici, druga na glagoljici. Moja slika "Hrvatski zmaj“ je otisnuta na košuljici glagoljskog izdanja. 

Ovo je druga suradnja u izdavalaštvu otkad sam opet tu. Prije suradnje na ovoj knjizi, ilustrirao sam knjigu "Nepoznate basne" prof. dr. Šimuna Š. Ćorića. 

U Kneževini Lihtenštajn su programirali internet stranicu "Zbirke". Na jednom se mjestu tako vide dijelovi zbirki umjetničkih radova i drugih artifakata i objekata važnih u povijesti kulture i tradicije. U projektu sudjeluje nekoliko tamošnjih općina, muzeja i zaklada. Na istoj se stranici mogu naći moji radovi i jedan rad supruge mi. Isti su dio zbirke zaklade za kulturu! To će reći, nije da nismo bili vrijedni, nije baš da se naši posebni talenti nisu cijenili. U tuđini! Naravno, više nego "kod kuće"! Tako to obično bude… I da, i ovdje su mi likovni radovi dio nekih zbirki. Ovdašnjim sam radove poklonio dok su lihtenštajnske zbirke radove otkupile! Ne radi se primarno o novcu, ali onaj tko otkupljuje radove pokazuje zahvalnost prema autoru i cijenjenje njegovog truda, znanja, talenta. Na taj način dolazi do izmjene i suportiranje dobre, pozitivne, kreativne energije. 

A onda, u Švicarskoj…

Prije nego smo John i ja otišli na koncert iz njegovog stana (čitaj molim zadnji nastavak) dogovorio sam se s njegovom ženom da će me sutradan posjetiti. Pritom smo se poljubili. Za istač! Zbunila me svojom izjavom:

„Mislila sam na te!“

Da, baš to je rekla. Dok su joj se oči prelijepo zaiskrile. Poljubili smo se. Njihovo dijete nas je gledalo. Kroz vrata sobe u kojoj je sjedilo za stolićem. John je pripremao u kuhinji ručak.

Nešto je bilo čudno. I ja sam cijelo vrijeme razmišljao o njoj. Nisam više mogao izbaciti iz misli, iz lude glave, njezinu nježnu, lijepu i nasmijanu talijansku facu. O, sveti zabranjeni plodovi! Morao sam si priznati, jedva sam čekao da opet bude u mojoj blizini. I sramio se svojih plemenitih osjećaja. K tome još, bilo me uistinu strah… Bližio sam se iskustvu kojeg nikad prije nisam imao.

Pored svega ostalog, rado se sjećam rođendanske zabave Markove Amerikanke Mary. Bila je subota, 11. svibnja 1991. Kiša je padala cijeli dan. Tridesetak ljudi je slavilo u šumi nedaleko mjesta njihovog stanovanja u Wilu. Sve je bilo mokro, bljuzgavo. Dok smo sretno plesali po mračnoj zemlji. Za onu prigodu su Mark i Mary naručili nekoliko Bolivijaca. Svirali su na frulama i gitarama. Osim slavljenice, njezinog supruga i kćeri, bili su tamo, koliko se sjećam, i Markov brat i otac. I Silva. Ljepotica iz Novog Meksika. Očarala me svojim zvonkim smijehom. Bila je s mužem. Prisutna je bila i jedna Cecilia s mužem i kćeri. Također su bile s nama Gabrielle i Cornelia. Istovremeno sam se udvarao i jednoj i drugoj. Malo iz dosade, malo iz potrebe, puno iz navike. Cornelia je imala prekrasnu, svjetlo-rđavo-smeđu kosu. Izgledali smo zbog tog u biti kao brat i sestra. Put do zabave su našli i Peruanci Patrizia i Eduardo. 

Imao sam dojam da je Mary one večeri sama popila bačvu piva. Opet sam lebdio iznad dna trenutne stvarnosti. Postalo mi je nekako jasno da mogu i smijem imati dobro društvo i prijatelje gdje god se nađem. Raspekmezio sam se skroz, misleći kako su ljudi nepatvoreni preslik dobra.

One sam noći prespavao kod Mary i Marka. Bolivijci također.

Naravno, nisam niti u ono vrijeme zaboravljao prijatelje iz mladosti. Ali sam si dao prostora za nove kontakte i prilike za zanimljive nove međuljudske i međunacionalne odnose. Pitao sam se često u ono vrijeme kaosa, što je s mojim “starim” prijateljima? Jesu li oni mene već zaboravili? Zato što sam izabrao drugačiji put. Možda put do neke vrste uspjeha? Put na kojem se trenira druge vrste hrabrost… Moji prijatelji su imali puno briga. Manjih, većih i jako velikih. Ja ih pak više nisam imao. Bio sam bez materijalnog imanja i bez ikakve brige. Jer, gotovo da nisam imao ime, prezime niti kućnu adresu. Moj identitet, koji je inače bio “obojen”, postajao je sve više “bezbojan”. Stopio sam se u gotovo sve sredine u kojima sam se našao. I postao skoro skroz proziran. I dalje sam se smio vidjeti, razumjeti i identificirati kao stranac. Stranac u mojoj skromnoj i "rastrganoj" obitelji. U vlastitoj mi koži. U rodnom mi udaljenom selu to sam bio uglavnom uvijek. Kao i u velikom gradu moje mladosti. Isti me inspirirao i postao dio ukupnog putokaza. On me bodrio znanjem i prijateljstvima koja ostaju za cijeli život. On ima ime… Zagreb.

A sad sam opet tu. Gdje, kad mi se baterije isprazne, tankam energiju i iz ovakvih ispisanih pohvala: "Vlado Franjević je umjetnik kojemu sposobnost konceptualnog promišljanja omogućuje stvaranje višedimenzionalne umjetnosti koja publici, gledatelju pruža umjetnički doživljaj koji je širok i dubok. Preporučam vladinu umjetnost, ne samo kao dodatak domu ili uredu, već i tvrtkama koje žele stvoriti dodanu vrijednost svojim marketinškim i korisničkim procesima.“ Tako je pisala Cristina Andersson, finska poduzetnica i savjetnica za menadžment u obrazovanju. 

Ili: "Umjetnost je svuda oko nas, priroda je čista umjetnost, ali treba dječje oko da u njoj uživa i najčišće srce da ju pokaže drugima. U očima Vlade Franjevića nalazim dječji užitak koji je vrlo zarazan. Želim da svi mi ljudska bića rastemo kao Vlado, da vidimo užitak u životu oko sebe i širimo ga na one oko nas“, pisao je poznati indijski grafički dizajner i publicist Sudhir Sharma.

Eto… da… iako znam da to nije najbolje, ponekad mi se opet bježi u vlastitu povijest. Što mislite zašto je tome tako? 

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (26. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (28. dio) >>