Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (52. dio)

Sad sam opet tu gdje kao da starimo brže. I slobodnije. Prpošnije čak. Ponekad samo slobodnije u padu. Ili naopakom rastu. Sve to kao da ima zajednički nazivnik. I pad i rast, i sve ono što smatramo slobodom. Učahureni u tijelu izgubljenog bića u svemiru.

Sad sam tu gdje sam sedmog dana u mjesecu ožujku otvorio sezonu branja medvjeđeg luka. I košnje trave u dvorištu nam. I oko povišenih vrtnih gredica. Istog dana sam pitao frenda Arafata s kojim nisam duže vrijeme bio u kontaktu, kako je. Odgovorio je da je sve u redu. Ako izostavimo ludilo koje ih tamo, na tzv. Bliskom Istoku, okružuje. Arafat… vrli prijatelj. Lav. Jordanac. Vjerojatno palestinskih korijena. Priča bugarski i engleski. Pored materinjeg jezika. U Sofiji je doktorirao grafički dizajn. Dugogodišnji profesor na američkom univerzitetu u Dubaju gdje sam 2016. na njegov poziv imao čast studentima predstaviti moj umjetnički rad. Kroz tu šemu dakako i rodno mi ovo selo!

Medvjeđi luk sam brao u predjelu Mlinske susjednog nam sela Donji Miklouš. Kad sam se tamo vozio zaprašila su me tri kamiona natovarena materijalom iz kamenoloma u blizini Pleterca. A kad spomenem Pleterac, štrecne me fest oko srčeka kad se sjetim davno prošlog nam djetinjstva, vožnju sportskim biciklom asfaltnom cestom punom zavoja do tog, ondašnjeg nam centralnog lokalnog mjesta za uživanciju u „Bogom danoj“ prirodi. U prirodi koju su navodno ubili jad-političari. Pleterac je, to sigurno znam, da je dio pametnijeg dijela svijeta u kojem sam imao čast i zadovoljstvo dugi niz godina „crnčiti“, bio danas turističko mjesto broj jedan ne samo naše općine nego i puno, puno šire! Pleterac je imao točno taj i takav kapacitet. A sad je smrad-rupa nad smrad-rupama. Do koje se ne može doć asfaltom. Jer ga nema. U „fuj-ružnom dvadesetom stoljeću“ ga je još bilo!

A onda, onda u maloj soboslikarskoj radionici u švicarskom St. Gallenu (pročitati molim prošli nastavak).

Mladić se uistinu raspričao. Pravio sam se kao da me zanimalo što govori. Pokušavao sam nametnuti teme u razgovor kao što su žene, sport, R&R… A da ne bismo razmišljali o mjestima koja su nam i u ona vremena bila vrlo važna. Geografski gledano, dosta udaljena. Politički pak, na veliku žalost, problematična.

Krajičkom oka sam vidio možda "čistokrvne" Švicarce, naše kolege, koji su dečku rekli da i ja dolazim „odnekud odonud“. Kad su radili u našoj blizini, često bi na nas bacali poglede i promatrali nas smješkajući se. Kao da su nešto očekivali. Nešto posebno spektakularno?

Neka mi se oprosti, ali mogao sam si i mogu zamisliti da bi se mnogi "čistokrvni" Švicarci prilično zabavljali kad bi se recimo srpski Švicarac čiji je otac, rezervni JNA časnik sa švicarskim državljanstvom - u ono vrijeme na položaju u Belom Manastiru, zakačio za grkljane s pravim, full riđokosim Hrvatom. I vjerojatno, bez obzira tko bi započeo svađu, „neutralni“ Švicarci bi si zbrojili u pameti nešto kao:

"Jedna osoba se ne može sama svađati i tuči!"

Unatoč određenom cinizmu skrivenom u ovoj izjavi, bili bi dakako u pravu.

Pitanje je, kako izbjeći nekoga s lošim manirama i nesretnim odgojem?

Na početku našeg susreta nije se dogodilo ništa čudno ili sumnjivo. Niti smo se zakačili po nacionalnoj osnovi, niti zbog istog pljunuli jedan drugome u lice. Ali posljednjeg dana, oboje smo morali ostati sami u radionici. Očistiti prozore i pripremiti ih za novi sloj boje.

Koncentrirao sam se na struganje stare boje s okvira prozora i prljavštine sa stakla. Za to sam koristio lopaticu za struganje. Prozor je stajao na dva stalka, visoka oko metar. Stoga sam se morao malo sagnuti. Ispred mene, otprilike četiri metra dalje, bila su otvorena vrata radionice. Mladog Krstića nije bilo. Njegova odsutnost me nije posebno smetala. Nastavio sam raditi. Odjednom sam primijetio sjenu. I instinktivno podigao glavu. Mladić je stajao ispred mene, uperivši pištolj u moje lijevo oko. Stisnuo je okidač. Škljocnulo je! Refleksa radi, trznuo sam glavom na dolje. Preživio. „Upucao me“ u oko sa tzv. pištoljem strašljivcem (Schreckpistole). Srpski se Švicarac pritom nasmijao i rekao:

"Ne moraš se bojati. To je samo šala.“

Zbog tog incidenta sam bio bolestan tjedan dana. Jako psihički rastrešen. Mislio sam da ću se osjećati bolje ako s nekim razgovaram o tome. Prepričao sam događaj nekim Hrvatima nakon mise u sankt gallenskom St. Fidenu. Smijali su mi se. Da su bili na mom mjestu, rekli su, stvari bi se drugačije odvijale. Naravno, bili su bolji i puno jači Hrvati od mene.

Nisam nikako htio uvlačiti suprugu u ovu zbrku, ali morao sam s nekim razgovarati o tome. I onda smo oboje patili. U onom mom stanju bilo mi je lako povjerovati i zamisliti si kako mu je otac naredio ubijati moje onda vrlo nesretne sunarodnjake. U istočnoj Slavoniji! I znao sam da ono što se dogodilo u radionici u St. Gallenu nije bila nikakva šala nego vrlo ozbiljna opomena. Zapravo sam se bojao samog sebe. Nisam znao što bih učinio s pištoljem da sam ga imao. S pravim pištoljem a ne pištoljem strašljivcem. Bi li u afektu, refleksno, ubio švicarskog Srbina? Bogu hvala da me čuvao do sad od pištolja i bilo kakvog drugog oruđa koje ubija žive ljude, životinje i biljke.

A sad sam opet tu. U općini Čazma gdje kad dođeš molit institucije da potvrde da si živ - jer to i takvo možebitno stanje nas, supruge i mene, je važno onoj jednoj stranoj mirovinskoj birokraciji koja nam „kapne“ ono od čega živimo od prvog do prvog u mjesecu - nitko potvrdit i potpisat neće da smo > živi! Sve to dakako, gledajući u zjenice živih nam očiju. U općini, u policijskoj stanici, u sjedištu zdravstvenog osiguranja… Objašnjavajući da oni nemaju te slobode. U slobodnoj republici, u slobodnoj EU, u tzv. slobodnom zapadnom svijetu. 

Ne razumijem. A prošle godine su imali te slobode! U istom sjedištu općine nam. Poslali su nas u ured BBŽ-e u Bjelovaru. Nije problem. Tamo idemo poprilično često. Kao… odradi se stvar usput. Ali, tamo smo bili podvrgnuti nekim, po meni, nepotrebnim „tandrkanjem sivih nam centralnih masnih živčanih masa“… jednog skroz uljudnog, od nas starijeg gospodina koji je već, kak je rekel, mogel otići u mirovinu, ali sin mu još studira ekonomiju u Zagrebu pa da ga eto još malo isfinancira. Kćerka mu je završila također ekonomiju no još uvijek joj ponekad napuni rezervoar goriva. Molim? Nema veze… 

Radi se o slijedećem. Lihtenštajnska birokracija je molila samo i jedino da nam netko iz sjedišta općine, ili slične instance, potpiše i isti potpis ovjeri pečatom. Ovdje smo sad morali podnijeti zahtjev, mi živi ljudi, da „polumrtva birokracija“ svjedoči - da smo još živi! Živ-živ… Cvrrrrr… A u završnom nam je činu fini gospon, uzel neke osnovne podatke za što nije bilo nikakve osnove. Barem sam tog mišljenja. Dobro je moguće da bi se netko na mojem mjestu, nakon ovog iskustva pitao: da li ćemo se već iduće godine morat čipirati a da bi se lihtenštajnskim uredima dokazalo da smo kolko-tolko živi? I da nam se i dalje rado hoće, od prvog do prvog u mjesecu, uzgajati cvijeće, saditi voćke…

Naša djeca neće vjerojatno kušat moguće plodove. Amen.

(Nastavit će se…)