Sad sam opet tu. Tu gdje me sve više živciraju nametanja stalnih preuzimanja ne znam čega već sve ne iz interneta a da bi mi na kompu instalirane aplikacije, jer kupljene, i dalje koliko toliko funkcionirale. Barem do nadolazećeg black outa. E da moj pokojni djed može znat s čime se ja danas sve moram borit. Mislim si, lako je njemu bilo borit se protiv fazana, srna i zečeva u zimi debelog snjega. Postavljajući divljači zamke. Ako nigdje drugdje, kod nas će evo opet zasigurno proljeće. Izmamilo nas iz jazbine. Laganim tempom ulazimo u pospremanje svega i svačega oko kuće. Presadio sam tri grmića narcisa. Skratio lozu tuduma i direkta. Podbočio s podupiračima gredu ganjka stare kuće. Podupirače kupio u III Retkovcu Donje zagrebačke Dubrave. Iz tog Retkovca sam se jedva izvukao. Prelazeći one dvije željezničke pruge. Za malo mi auto poklopila rampa koja se počela spuštati zbog nadolazećeg vlaka pravac Zagreba. Srećom, prolazio je mladi Azijat. S lijeve strane auta. Počeo me upozoravati da se rampa spušta. Viknuvši i pokazujući rukom prema gore. Refleksno sam ubacio u rikvers i vratio se taman toliko da se rampa spusti 10 cm iznad haube auta.
Pored navedenog sam uređivao i, uz pomoć frenda, dodatno oplemenio vanjski mi umjetnički poligon. Najdraža mi je Zagorka pak počela djelovati u cvjetnjaku i vrtu. Činilo joj se da joj rad napreduje „puževim korakom“. Tješio sam ju i bodrio. Potegnuvši koji gutljaj pive.
A onda… s roditeljicom moje djece… u napadnutoj Hrvatskoj… (Čitati molim prošle nastavke a kako biste razumijeli ovaj i slijedeće).
O Hrvatskoj i svemu što je Yvonne tu susrela i doživjela, rekla je u onoj radio emisiji:
„Kad sam prvi put došla u Hrvatsku prije dvije godine, zemlja mi je zapravo bila strana. Sve što sam čula bio je rat i bilo me strah. Bila sam jako tužna. Nisam mogla komunicirati s većinom ljudi, ali sam u interakcijama s njima osjetila puno tuge. To se posebno vidi u selima i može se osjetiti koliko su ljudi siromašni. To mi nije bilo lako vidjeti.“
Zatim je voditeljica radio programa pustila pjesmu „Stari Pjer“ Ivice Percla. Na kraju se voditeljica Lihtenštajnki zahvalila:
„Željela bih iskreno zahvaliti gospođi Yvonne Heeb Franjević što nas je toliko toga naučila o svojoj maloj, prekrasnoj zemlji. Nadamo se da ćemo se ponovno negdje sresti.“
Yvonne se zahvalila na savršenom hrvatskom:
„Hvala lijepo.“
Naše gostovanje u onoj radio emisiji je bilo završeno s poznatom pjesmom Ive Robića, „Morgen“.
Hm, pazi ovo… palo mi na pamet, zaboravio sam ispričati ovaj vrlo zanimljiv detalj. Ova istinita priča se događala prije nego smo zajedno došli u Hrvatsku. Yvonne i ja. To će reći, gledajući kronološki, istu sam trebao zabilježiti u jednom od prošlih nastavaka.
Jednom, kratko valjda nakon što smo se vjenčali a na osnovu čega sam dobio boravišnu dozvolu, privremeno sam radio kao pomoćni šljaker u malom soboslikarskom obrtu. Samo tjedan dana. Čim sam ušao u radnju, ugledao sam jedno od tipično srpskih prezimena na ormariću. Vremena su kako znamo bila zbunjujuća, uzbudljiva i poremećena. Zato mi je, odmah kad sam vidio to ime, počelo unutarnje komešanje. Osjetljive živčane stanice i živčane niti su se počeli napinjati i rastezati. „Životinjski“ instinkt je počeo „tuliti“ oprez. Pitao sam se kojeg od radnika u mojoj blizini krasi ono prezime. Odgovor sam dobio tek dva dana kasnije. Kad je mala grupa nas „sobislikara“ renovirala školsku fasadu. Prišao mi je čovjek desetak godina mlađi od mene. Pitao me je na savršenom švicarskom njemačkom odakle sam. Odgovorio sam:
"Iz Hrvatske."
Rekao je:
„Ako želiš, možemo razgovarati materinjim nam jezikom.“
Zatim dodao:
„Znaš, opasno je reći da si iz Hrvatske.“
Upitao sam ga:
„Zašto?“
Odgovorio je:
„Zato što je bolje reći da si iz Jugoslavije. Tako ćeš izbjeći probleme.“
U nastavku mi je rekao da cijela njegova obitelj ima švicarsko državljanstvo. Njegov otac, majka i mlađi brat. U ono je vrijeme njegov otac, kako je mladi Krstić tvrdio, bio stacioniran u istočnoj Slavoniji. On, srpsko-švicarski državljanin i rezervni JNA časnik. U Belom Manastiru.
A sad sam opet tu. Točno tu odakle pomalo vučem konce po dalekim i vrlo bliskim meridijanima i paralelama. Na kraju tih končanih niti se nalaze ljudi koje smatram dobrima i kvalitetnima. Pomičem ih sim-tam. Na dobro provjerenom „drž-nedaj“ principu.
Negdje u internetu sam pronašao vijest da u Hrvatsku dolazi jedan mladi umjetnik iz Indije. I da će se ovdje zadržati u travnju i svibnju. I da bi se veselio dodatnoj suradnji s ljudima iz sfere umjernosti i kulture - pored već dogovorenih suradnji i gostovanja u Zagrebu i Rijeci. Trenutačno stanje stvari je takvo da ćemo djelovati zajedno. Možda i u školi gdje sam i sam završio ono malo sustavnog umjetničkog školovanja. U glavnom nam gradu. Na moju inicijativu i mojim zalagenjem će se Arjun prvo vjerojatno predstaviti čazmanskoj zainteresiranoj publici a poslije ćemo zajedno djelovati u sklopu već predviđenog umjetničkog druženja u galeriji Franje Matešina u Bojani kraj Čazme.
Osim toga, Arjun će vjerujem dobiti priliku o njegovim iskustvima i njegovom radu u Hrvatskoj govoriti uživo u sklopu Design India Show programa u kolovozu. A na mogući poziv mojeg „starog“ dobrog frenda Sudhira koji će o Arjunovim i našim umjetničkim aktivnostima izvještavati na njegovom stručnom web portalu u Indiji. O tim mi je mogućnostima i željama pisao sam Sudhir.
U horoskopu lav. Kao i ja. Prvi put smo se upoznali 2006. u glavnom gradu Jordana, Ammanu. Od onda do danas smo surađivali nekoliko puta. Između ostalog sam mu indirektno omogućio gostovanje i predavanje u Zemaljskom muzeju Liechtenstein u Vaduzu. On me sa suprugom ugostio u Puneu, 2017. Supruga mu je Ukrajinka. Sudhirova kćerka me s frendicom joj posjetila jednog dana kad je još studirala u Milanu. Vozao sam ih okolo po Liechtensteinu i pokazivao ga mladim gošćama. Bile su vrlo zadovoljne mojom požrtvovnošću.
Život jest i smije biti lijep. Ako ga znamo živjeti!
Hvala na pažnji. Imajte se uvijek i samo rad.
(Nastavit će se…)
