Sad sam opet tu. U promjenjivom emocionalnom stanju. U mjestu u koje me sigurno nije donijela roda. Prije skoro 62 godine. Trenutno tugujemo. Draga mi i ja. Pes dotepenec se nije vratio. Prošlo je osam dana od kako sam ga, u noći oko 22 sata, opomenuo da ne treba tuliti pred vratima nam. Plemeniti dotepenec se demonstrativno ustao, krenuo polako prema cesti. Molio sam ga da se vrati, pa da ga umotam u toplu deku. Malo je zastao, a onda produžio u noć. Uz brdašce. Prema crkvi Sv. Martin. Primio sam to prvo s lakoćom misleći da je otišao frendicama i frendovima u gornji dio sela. I da ćemo se već sutra opet družiti. Da ću ga zagrliti, a on da će po meni, po običaju, skakati i s prednjim nogama grliti moje donje ekstremitete. Dragu mi također izjeda velika žal. Sa sjetom se sjeća kako ga je mazila i pazila kad ga je boljela noga. Mazala ga je njenim specijalnim pripravcima a on je, uživajući, pomagao njezina nastojanja ližući mast a time utrljao istu ispod dlaka, to jest u kožu noge. A to je veća vjerojatnoća da je mast stigla i do ozlijeđenog mjesta.
I dalje se nadamo da će se vratiti. A ako se već neće vratiti, nadamo se da ga nije nitko ubio. Nikakvi lovci ili krivolovci. Niti onaj jedan koji je jednom, kako nam je rečeno, svojem vlastitom psu odsjekao jezik. Jer ga pas lajući živcirao.
A onda u Švicarskoj…
Jednog petka sam otišao na koncert. Sa Johnom i Rogerom. U dvoranu Grabenhalle u St.Gallenu. Tamo sam upoznao Beata Solera te Christopha i Alexa iz Wila. Beat i Alex su bili rock glazbenici. S Markusom i Marcelom je svirao zajedno u bendu pod nazivom “Nero’s Dinner”. Još uvijek imam njihovu singlicu s "Appetite" na strani A i "Non exist" na strani B. Beat je svirao gitaru, Alex bas, a Marcel i Markus su svirali saksofone.
Marcel i Markus su muzirali čak dvaput kad sam čitao svoje pjesme. Prvo u veljači 1993. u bivšem alternativnom restoranu “Frohsinn” u lihtenštajnskom Gamprinu, i 11. rujna 1994. u galeriji “Windegg” u švicarskom Herisau. Galeristkinja je bila Belgijanka Nanou Auer.
Dva tjedna prije nego sam čitao moje stihove u istoj galeriji, na otvaranju izložbe mi, austrijski Poljak Dr. Wieslaw Piechocki je čitao sljedeće:
“Danas predstavljeni gospodin Vlado Franjević veliki je ljubitelj umjetnosti. Upoznao sam ga prije nekoliko mjeseci i shvatio da imamo nešto zajedničko – mi smo ovdje doseljenici. A ta činjenica ima veliki utjecaj na naše živote. U njegovim se djelima osjeća da se bolno udaljio i oprostio od domovine, iako mu ona nije uvijek bila draga alma mater. Njegova domovina trenutno proživljava teška vremena na putu do dugo očekivane slobode i nezavisnosti.
Vedri kolorit njegovih slika krije duboku dramu – rastanak s hrvatskom domovinom bio je i ostao bolan, muči ga opća vremenska i prostorna udaljenost od izgubljenog djetinjstva. Struktura boja je u snažnom kontrastu s mračnim, mutnim i tužnim sadržajem. Za njega je velika riječ život, dug, kamenit i neravan put na kojem je doživio mnoga razočaranja i mnoge drame.
Što gubimo u našim životima nakon što proživimo djetinjstvo? Materijalno, roditeljski dom prije svega. I upravo je to postalo glavnim motivom umjetničkog rada gospodina Franjevića. Kuće su posvuda, vise na drveću, na stogovima sjena, na mjesecu. Za njega su oni njegovo sve, njegov cijeli svemir.
Bez kuće, mi kao ljudi gubimo sigurnost, sigurnost koju trebamo pripremiti za ostatak života. Roditeljski dom, tako dalek, postaje san i trauma. Kako je rekao veliki engleski pjesnik John Milton, naše djetinjstvo je izgubljeni raj iz kojeg nas (nevidljivi Bog? okrutna sudbina?) zauvijek tjera.
Kod Vlade Franjevića kuće imaju kotače da svoje slatke, rane misli prenesemo u život. Ima ljudske figure koje vuku svoje kuće na svojim grbama i u rukama. Žudite li za modelom puža? Smijemo li uvijek simbolično poduprijeti kuću, stabilnost duboko pod kožom? Utjecaj njegovih djela ide u smjeru tihog, diskretnog vriska i otkrivaju se paralele s norveškim umjetnikom Edvardom Munchom, čija se 50. obljetnica smrti upravo bliži. Vladin mikrokozmos su kvaziapstraktne figure koje lebde u bajkovitom prostoru: kuće, drveće, pijetlovi, koje kao svjedoke odozgo pokazuje promatrač koji leti još više iznad.
Nevjerojatna struktura njegovih slika podsjeća na velikog Katalonca Joana Miróa, iako Franjević ostaje figurativan i namjerno vrlo zamagljen u svojim obrisima. Još jedna asocijacija bio bi prozračan, lebdeći, bajkovit i mjesečev krajolik djela Marca Chagalla koji je, kao i naš hrvatski umjetnik, svoje korijene vukao iz istočne Europe. No, iako šarene pijetlove ne viđamo tako često kao kod Chagalla, ipak postoje male paralele. Govoreći o Istoku.
U bivšoj Jugoslaviji stoljećima se razvijala jedna zanimljiva tehnika (poznata i na drugim prostorima našeg kontinenta), a to je slikanje na staklu. Iz ovoga crpi i Franjević, što se vidi tek pomnijim promatranjem. Geometrijski gledano, njegova se umjetnost može tumačiti i malo drugačije - umjetnik kao posrednik između prostora i zemlje. Njegova perspektiva je gotovo uvijek orijentirana između zemaljskog i kozmosa.
On sebe vidi kao posrednika između onoga što se dramatično događa na našoj kugli zemaljskoj i struktura koje vladaju iznad nas, visoko na nebeskom svodu ili čak iza horizonta. Uzgred, on želi izraziti taj pritisak, metafizičke sile, ne samo u svojim slikama, nego i u svojim izvrsnim pjesmama. Uvjeravam vas - one su izvrsne jer se temeljno bave makrokozmosom, makrostrukturama našeg postojanja. Odabrao je idealnu simboliku u vrlo kompaktnom obliku za izražavanje ljudskih problema: ptice, krila, vječno lebdenje između materije i neopisivog, između duha i svih onih elemenata koji nas privlače zemaljskom.
Nadalje, srdačno vas pozivam u njegovo ime ponovno doći ovamo u nedjelju, 11. rujna 1994. u 15 sati, čuti njegove pjesme u lijepom vokalnom okruženju.
Nećete požaliti. Vladu Franjevića danas možete otkriti tek kao slikara, a za dva tjedna kao pjesnika. Treba spomenuti i da se okušava i u kiparstvu. Njegove skulpture, odnosno objekte, vidio sam u Vaduzu. Oni su, između ostalog, dokaz da je njegov raspon izražavanja vrlo širok. Radi kistom, perom i nekompliciranim alatima kako bi se umjetnički izrazio u tri dimenzije.
Željno iščekujem daljnji razvoj njegove umjetnosti – hoće li nastaviti raditi na tri razine, hoće li nešto zanemariti, hoće li preferirati neku likovnu domenu? Zato strpljivo pustimo vremenu da radi. Cijela budućnost pripada njemu. A usput i nama…”
A sad sam opet tu. Gdje smijem priznati da sam izgubio kontakt s Wieslawom. Pored toga sam izgubio i druge kontakte. Kontakte s dobrim ljudima. Loši ljudi su mi se isto uvijek jako, jako rado keljili. Logično…. zbog fizike i kemije keljenja… lijepljenja! U biti da, tko sam ja da nam svima skupa sudim!? Tako je kako je. Ponekad i "kao kakao"! No gorak je i opor okus…
Nema dugo me opet iznervirala sramna činjenica. Tražeći i dozivajući najdražeg nam psa dotepenca "po šumama i gorama" oko sela nam, sam našao hrpu smeća istovarenog u jamu pored ruba šume. Flaše, plastika, metalni lonci i lončići…
U dijelu sela gdje su bolesnoj mi majci - jer me nije bilo - ukrali šumu, porušili i prodali hrastove. I inače, pokrali su od nje sve što se dalo pokrasti. Iza sebe, u šumi gdje sam kao prvačić s djedom brao vrganje (još mi uvijek u nosu miris istih) ostavili su također jedino i samo smeće. Plastiku u kojoj su si, vjerujem, donosili loše vino. A i kakvo drugo!? Jer, jeftini ljudi!
Ako se dobro sjećam, ovo što me sad ponovo naljutilo sam već pred godinu-dvije također našao, fotografirao… i tu ljudsku boleštinu učinio vidljivom na onoj jednoj društvenoj mreži. Nadajući se da bi se netko mogao pokrenuti, tj. da bi se isto smeće odstranilo na pripadajuće mu mjesto! Mo’š mislit!
Iskreno, pravo i jedino domoljublje bi prvo valjda trebalo biti ne ubijati i ne zagađivati zemlju koja te hrani, ne ubijati dom koji te čuva od svakakvih vrsta bolesti. Fizičkih i mentalnih. Promjenljivog mu emocionalnog stanja…
(Nastavit će se…)
