Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (50. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje lakše vidam mentalne rane. Kad budem ranjen. Ponekad valjda i neželjeno. Sad sam tu gdje nitko iza svojih velikih traktora koji nam razaraju ovo malo ceste, ne čisti blato. Blato pada na ceste i ulice s velikih traktorskih guma. To će reči, potenciranje opasnosti za vozaće osobnih automobila, motociklista i biciklista enormno raste. U jednom sam se zavoju nema dugo, sa starim već autom, zbog spomenutog krasno sklizal. Naravno da ćemo prvo pričekati prvi smrtni slučaj uzrokovan ove vrste nemarom i neodgovornošću, a tek onda možda opet jambrat i kvazi politizirat o tome kako se i zašto dogodilo što se dogodilo… I krivit druge, treće, petnaeste…

Da. Točno sam sad tu, gdje smo nema dugo predstavili dvogodišnjicu publiciranja ove moje priče. Skupio se solidan broj manje-više dobro poznatih mi i dragih ljudi. Među njima… konačno i Martinčanke i Martinčani! Baš tog istog dana sam bio gost u HRT emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ u kojoj sam pozvao javnost na naše druženje. A samo dan prije su o istom događanju, na ovdje kod nas glavnom lokalnom info-mediju, ali i u vodećem lihtenštajnskom online e-zine, promicali taj moj nastup. Ja (i dalje)… spona povezivanja kultura, zemalja, mini-svjetova? Ne znam. Ne zanima me. Onaj sam samo koji jesam. Još ne na nebesima…

A onda… davno prije… s roditeljicom moje djece… u napadnutoj Hrvatskoj… (Čitati molim prošle nastavke a kako biste razumjeli ovaj i slijedeće).

Voditeljica programa:

„Osobno ste sudjelovali u Hrvatskoj katoličkoj misiji u St. Gallenu. Možete li nam nešto reći o tome?“

Objasnio sam:

„U St. Gallenu postoji hrvatska katolička misija koju vodi fra Milan Lončar. Počelo je tako što sam dizajnirao certifikat za Klub 1000. Klub 1000 namijenjen je ljudima koji su donirali 1000 švicarskih franaka na račun za pomoć i podršku ljudima koji na valjda bilo koji način pate uslijed rata u Hrvatskoj. Naša suradnja je potom napredovala do te mjere da sam dizajnirao naslovnicu 'Movisa', časopisa Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj. 25. lipnja u St. Gallenu je bila zabava s humanitarnom i zabavnom tematikom. Na toj zabavi je na aukciji prodana slika koju sam donirao Fondu za hrvatska studentska pitanja, a prodajom je prikupljen dio novca.“

Voditeljica:

„Željela bih nešto reći slušateljicama i slušateljima. U Lihtenštajnu se od 1. do 3. srpnja održava konjska utrka. Jeste li vi dizajnirali plakat za ovaj sportski događaj?"

Odgovorio sam naravno:

"Da. Bilo je to slučajno. Dogodilo se nakon samo tri mjeseca mog boravka u Lihtenštajnu.“

Zatim smo ukratko informirali o Hrvaticama i Hrvatima u Lihtenštajnu. A onda, opet voditeljica:

„Gospođa Yvonne Heeb-Franjević rođena je u Lihtenštajnu. Željela bih vas pitati, gospođo Yvonne, čime se bavite? Koje je vaše zanimanje?“

Yvonne je odgovorila na standardnom njemačkom:

„Da, iz Lihtenštajna sam i tamo ponovno živim sa svojim suprugom, sad već godinu dana. Radim kao savjetnica za oglašavanje.“

Voditeljica je potom pitala Yvonne što ljudi u Liehtenštajnu misle o Hrvatskoj i Hrvatima. Ona je odgovorila:

„Svakako postoje različita mišljenja. Iz onoga što znam o dvorcu, od našeg kneza i kneginje, postoji veliki interes za Hrvatsku. Princeza Marija je nekoliko puta bila izravno u ratnoj zoni sa svojom humanitarnom pomoći.“

Radijska voditeljica se također zanimala za porezni sustav te općenito za život i zaposlenost stanovnika Lihtenštajna. Yvonne je rekla:

„U postocima, imamo najviše industrije po glavi stanovnika na svijetu.“

Što se tiče životnog standarda, roditeljica djece mi, je objasnila:

„Vjerujem da mi, općenito govoreći, imamo visok životni standard. Ali za to moramo jako naporno raditi. Nakon Švicarske smo možda najtraženiji zbog točnosti, radne etike i preciznosti, a navikli smo i izrađivati svoje proizvode što savršenije.“

A sad sam opet tu. Tu gdje, i odakle se „borim“ sa, i protiv, tzv. umjetnih inteligencija. Sve ih je više. A nas sve manje. Ne samo u Martincu! Montirajući jedan film, da isti ne bude suhoparan i dosadan, izmišljao sam neke sekvence koristeći „canva magic media“ aplikaciju. U aplikaciju sam unio ovaj tekst: „Hrvati hodaju kroz grad s njihovim zastavama.“ Bila mi je ponuđena video sekvenca od pet sekundi u kojoj se dala vidjeti grupa ljudi koja hoda sa crven-bijeli-plavim zastavama - ali u bijelom dijelu zastava nije bilo grba. Ponovio sam generiranje teksta u video sekvencu tako da sam na prvi dio zadanog teksta dodao: „na zastavi se također vidi grb Hrvata.“ Tzv. UI mi je ponudila zanimljivo rješenje. Mala masa ljudi hoda sa zastavama na kojima se nalazi grb sličan originalu. No, s prvim bijelim početnim poljem. Ta spoznaja mi je „degenerirala“ lice u osmijeh.

Ima još jedna slično zanimljiva borba koju sam „vodio“ u zadnje vrijeme s računalno-internetskom tehnikom. Za potpuno objašnjenje iste borbe bih morao ovdje upotrebljavati dobro poznate nam bezobrazluk-riječi.

Ne znam da li sam sanjao il je java: predloženo mi je da je ponekad bolje da se samo-cenzuriram… zato eto… ovaj puta ovdje, umjesto objašnjenja, ništa više do li, crna točka kvočkasta.

(Nastavit će se…)