Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (28. dio)

Sad sam opet tu. Proljeće se počelo špinjčit na samo njemu svojstven način. Rajkin se cvijetnjak budi. Mami na sebe pčele, leptire i svakakve vrste letećih i puzećih kukaca. Šljive u vanjskom umjetničkom poligonu zvanom "groblje prošlih i propalih projekata" su nam procvjetale. 

Sutra ćemo u Čazmi čekati supermaratonce. U umjetničkom ateljeu Antolčić. Ovi supermaratonci neće navodno trčati "počasni krug" nego "od Kaptola do Kaptola", mnoge zavoje, ravne crte, uzbrdice. Među nama izlagačima će biti i kolega umjetnik koji je trčao istu tu štreku od valjda nekih šezdeset i dva kilometra. Ak’ mu je do toga, nek’ se sam dalje na tu temu hvali! Rajka će izložiti dvije dobre slike, a ja četiri manjeg formata i sumnjive kvalitete radove: "Jack iza zavjese", "Ratnica", "Šetačice i šetači 1 & 2". Pred koji dan smo bili na lijepom, skromnom, kulturnom događanju. U Ivanić Gradu. Skromnom zbog broja prisutnih u publici tamošnje knjižnice. Doživjeli smo po prvi put nastup Bjelovarčana Mladena Medaka Gage u realnom prostoru! Čitao nam je, zabavljao nas pričom, vicem, muziciranjem i pjevanjem. Kad smo već kod ovog Mladena… Upoznali smo se po prvi put čini mi se u potkrovlju ondašnjeg centra za mlade 7 sekretara SKOJ-a. U centru Bjelovara. Jer sam ja u Bjelovar zalutao u matematičko-informatičku školu. Na prvom pokušaju upisati se u Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu nisam uspio. Digli su me na emociju i laž. Šok je bio velik. Od prvog dana smo svi u razredu matematičko-informatičke znali da u nj’ ne pripadam. No, ostao sam cijelu godinu, skupio nekoliko frendova za život i pripremao se za idući prijemni u ŠPU. U već spomenutom bjelovarskom potkrovlju. Pod vodstvom akad. slikara Dubravka Adamovića. Iz Lihtenštajna sam ponekad pratio uvijek vickastog i šarmantnog Medaka. Redovno slušajući tamo radio Sljeme, slušao sam jednom i Mladena u "Kajkavijani"! Palo mi na pamet poslati pozdrav. Isti je bio prenesen u eter… Sve ostalo što se toga tiče, je povijest.

A onda, u Švicarskoj…

Draga Johnova žena je ušla kroz vrata. Nakon što me prepalo zvonce. Kad sam ga čuo srce mi je skliznulo skoro u, da ne kažem bezobrazno što. Moje drago srčeko. Nakon ljubavnog akta mi je rekla da si je cijelim putem hodajući do stana u kojem smo živjeli majka mi i ja, ponavljala da nam se ono ne smije dogoditi. I da neće ostaviti tragove mjesečnice na plahti na kojoj je moja tužna i umorna majka polagala svoje teško tijelo. Nakon posla na kojem nije bila niti malo cijenjena. Rodom Talijanka mi je pričala kako odnos nje i njezinog muža nije kao što je nekad bio. Do toga bih i sam došao. Nakon onog više nego prekrasnog ljubavnog grča. Kad na isti mislim i danas mi se rumene uši. I obraščići. Ti mali, na starom licu mi, "praščići". Znao sam. Dodirnuli smo točku koja će odrediti stanje u kojem više ništa neće biti kao što je bilo. Rekla je, mislila je da ga voli i željela je s njime imati dijete. Ali već nakon četiri godine braka znala je da je bila premlada za udaju. I počela je razumijevati da život nudi još nešto. Osim sretnog braka. Jao, jao… Takav jedan "sretan" brak bude ponekad beskonačna dosada, rekla je. Draga se žena osjećala vrlo ugodno kad je ofirala druge muškarce. Ili kad su drugi zavodili nju. I to mi je rekla. To ju je znalo puniti pozitivnom energijom i dati joj snagu prebroditi monotoniju. Dao sam joj do znanja da ju razumijem. Iako onda nisam ništa znao o sreći u brakovima. Danas s ponosom smijem reći, skupio sam ih jedva dva. Naravno, njezin se suprug nije znao nositi s njenim potrebama zavođenja drugih muškaraca. U takvim je trenucima znao biti poprilično bijesan. I njega sam i njegov bijes i te kako razumio. Od nekih zajedničkih frendova sam poslije čuo da je u nastupu onakvog stanja znao poslati najedanput na pod nekoliko tipova. Nokautirajući ih.

Jedne sam tako večeri sjedio kod njih doma. Na večeru su osim mene bili pozvani Klaus i njegova djevojka. Ili možda žena. Ne znam više. John je pripremio jednu vrstu kineske klope. Bila mi je jako ukusna. Desno od mene je sjedilo Klaus s pratnjom. Johnova žena je sjedila s moje lijeve strane. Između njih je sjedio njihov sin. Tako je draga žena imala "slobodan prostor" za manevriranje. Kao u poprilično jeftinom filmu hollywoodske produkcije. Stalno me je pipkala ispod stola. Malo malo pa opet sam zbog toga "morao" ići na WC. Rekao sam da u zadnje vrijeme imam probleme s mjehurom. Sjedeći u WC-u na školjki sam si svašta predbacivao. Glupost. Besmislenost. Jad i bijedu. Znao sam da je situacija bila jako opasna. Ali nisam se znao povući. To iskustvo je bilo za mene novo, jako interesantno i vrlo nadražujuće. Rekao sam si, kad već mora, nek traje koliko će trajat. Pa makar do bolnog kraja. Već iduće večeri smo njegova žena i ja otišli u stan njezine majke koja je s ljubavnikom bila na proputovanju negdje na jugu Europe. One večeri u onom stanu smo obarali neke manje rekorde. Bio sam opčinjen ludošću jedne prekrasne divljakuše. Koja me je između ostalog znala "maltretirat" na autobusnoj stanici. Pred ljudima. Neki su ju vjerojatno osobno poznavali. I njezino bračno stanje. Bilo joj je svejedno. Ljubila me u prepunom baru u kojem su ju također znali. One noći joj je bilo sve svejedno. Bila je skroz drska i neodoljiva u drskosti joj. 

Kao i sve slične priče i ova je završila na sličan način.

Kad se te zadnje nam najluđe noći vratila kući, dočekao ju je njen bijesni zakoniti Kanađanin. Sjedio je za stolom. Na njemu ispijene boce piva. Igrao se nožem. Pitao ju je gdje je i s kim bila. Lagala je da je išla u kino s frendicom. Rekao joj je da mu je dala krivi odgovor. A onda morala konačno ispljunuti moje ime. Kao, išli smo nas dvoje u kino, a poslije na cugu. I još je navodno rekla da smo se skroz malo, čist informativno poljubili! Razjareni muž je vrisnuo:

"Znao sam!" 

I pritom si zabio nož u bedrenicu. Vjerujem da bih na njegovom mjestu reagirao slično. 

A sad sam opet tu. Gdje je, između ostalog, vrijeme branja medvjeđeg luka. Treba očistiti organizam. U tzv. vanjskom umjetničkom poligonu napajam baterije ležeći na suncu, mirisanjem prirode, zujanjem pčela u krošnjama rascvalih voćki. Maslačci, tratinčice, plučnjak, koprive… sve je opet u cvatu. Vjerojatno i maćuhice na majčinom i bakinom i djedovom grobu. Trebao bih svakako ići pogledati. 

Prošao je još jedan Dan očeva. Ispada, djeca su definitivno zaboravila da postojim. Karma? Karma… 

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (27. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (29. dio) >>