Polariziranje koje odlazi u ekstreme putem socijalnih medija
utječe na udaljavanje susjeda od susjeda, rođaka od rođaka, zemljaka od
zemljaka. To je polariziranje koje budi najniže strasti, budi u čovjeku ono
iskonsko što se inače u svakodnevnoj verbalnoj neposrednoj komunikaciji izgubi
zbog odgoja i prepoznavanja čovjeka iste vrste ispred sebe. Stvari koje u
foteljama potiču naglo potezanje internetskih okidača ovih dana jesu izbori,
Eurovizija, Hipodrom, uhićenja glazbenika…
Različiti stavovi više ne otvaraju komunikaciju, dijalog,
otvaraju “ratnu” frontu, neprijatelja, vrijeđanja, blokiranje profila i slično.
O tome sam više pisao zadnji put, ali ova referenca je dobro otvaranje za
današnju kolumnu. Kako to utječe na naše samopouzdanje? Na našu autoljubav? Na
prihvaćanje samoga sebe?
Voljeti samoga sebe je zahtjevna disciplina. Ta disciplina
ima dvije krajnosti koje vrlo često prevagnu, pretjerana samokritičnost i
slijepo obožavanje svog lika te djela a istina je najčešće, dosadno i
predvidljivo uvijek negdje na sredini. Samopouzdanje je nešto što je preduvjet
kako bi voljeli sebe. Međutim voljeti sebe se često manifestira sa stavom ‘ja
sam uvijek u pravu’. Imati svoj put, svoja uvjerenja, svoje ciljeve te biti
konzistentan je vjerojatno najteži put.
Koliko god se čini mučno pratiti nekoga, slušati nekoga,
podilaziti nekome, čini mi se da je teži put taj nego onaj kojeg se prati. Ako
ste vođa, stršite, istaknuti ste i vidljivi, ali kad se baca kamenje, najlakše
ga je bacati na onoga tko je vidljiv. Kao vođa ste i odgovorni za mnoge
postupke te posljedice istih, što najčešće povlači za sobom da i neki broj
ljudi ovisi o vašim odlukama. Da bi bio vođa, dobar vođa, bio to predstavnik
stanara ili predsjednik države, vjerujem da mora postojati samoprihvaćanje i
ljubav prema sebi. Pitanje drugo je da li smo u tim situacijama dovoljno
svjesni sebe jer prihvaćati sebe istinski i otvoreno može zapeti u procjepu
karaktera, tvrdoglavosti, željom za samoisticanjem te pokušavanjem
iskorištavanja situacije. Voljeti sebe znači prihvatiti i svoje mane. Ne ih
isticati, ne ih ignorirati, nego ih biti svjestan te biti s vremenom dovoljno
jak i poraditi na njima.
U svom malom svijetu sam uvijek nekako bio naprijed, više
spontano nego planski. Imam divan krug ljudi oko sebe u svom glazbenom
univerzumu, od banda do ostalih bliskih suradnika, ali teško mi je reći da se
uvijek osjećam shvaćeno, ili mi je teško poreći da se često ne osjećam
usamljeno te bez prave podrške. Često ne shvaćam kako na primjer nitko iz banda
se ne sjeti sam podijeliti novi spot ili najavu za koncert, riječ je o
spotovima u kojima su participirali na ovaj ili onaj način, riječ o koncertima na
kojima ih očekuju i neka zarada, u krajnjoj liniji svaka promidžba banda može
dugoročno donijeti samo korist, ali… S druge strane treba biti svjestan i sebe,
kako sam preuzeo “vodstvo” i sam se brinem oko svega, od nabave financija za
organiziranje nečega, do organiziranja koncerata, snimanja pa nadalje,
automatizam ljudi u bandu je da očekuju od mene kako ću napraviti sve,
jednostavno sam stvorio takvu sliku, sliku autokrata. Govorim ovo zbog toga, ne
da bih nekoga prozivao, nego da skrenem pažnju i na to da sami krojimo često
reakcije i posljedice oko nas, i da toga moramo biti svjesni. Voljeti sebe nije
samo uživati u sebi nego biti svjestan sebe. Ponavljam, voljeti sebe nije
ljubiti svoju sliku i biti tvrdoglav, voljeti sebe je mogućnost prihvaćanja. Isto
tako voljeti sebe nije kontinuirano nalaženje izgovora za svoje greške iz dana
u dan.
Internet komunikacija je opasna za autoljubav. Ako vičete
glasno, protestirate i nekoga prozivate te vam nekolicina vaših prijatelja na
socijalnim mrežama odobrava navedene radnje, možete osjetiti moć i pažnju, koja
će vam davati pretjeranu lažnu sliku o vašem okviru. Isto tako neki komentari
mogu poljuljati vaše samopouzdanje, što je isto pogrešno jer često iza takvih
komentara stoje zavist i netrpeljivost ničim izazvana.
Budite blaži, često i ignorantniji, i ne zaboravite onu
banalnu za kojom psihlozi stalno posežu:
“Ne možete voljeti druge, dok ne volite sebe”.
Mahalo & aloha,
Robert Mareković
