Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (29. dio)

Sad sam opet tu. Gdje se ponekad činim beskorisnim i suvišnim. Gdje mi jedan vrli mladi rođak pomaže kositi travu. Gdje konačno razumijem da je i ovdje dosta onih kojima se činilo vrlo zanimljivim korespondirati sa mnom kad sam živio u Lihtenštajnu. A sad sam im tjelesno "preblizu". Da li samo zato ne pokazuju više interes za bilo koje vrste kontakta!? Da li su se teško razboljeli? Lagano umrli? Da li da ih uopće pitam kako su? Ako da, zašto bih to uopće činio? 

Nismo se niti prije poznavali uživo! Samo digitalni privid pripadanja jednoj te istoj ideji nas je zbližavao… Sad sam konačno tu gdje dragoj berem žute glavice maslačka. Pomoću njih nam priprema navodno eliksir života. Ak' preživim ovaj život, pričat ću vam i pisat još više. I puno bolje! O spomenutom eliksiru recimo… Jer, bit ću "umjetna inteligencija" zvana Kinez. Ovako nabacane misli nije jednostavno razumjeti. To je dobro. Nije pak dobro da mi gradonačelnik ne odgovara na e-poštu. Znam, puno je posla i prioriteta. Pogotovo prije izbora.

 

Sad sam tu gdje djetlić slijeće u travu ispod balkona a onda odlijeće na podest kojeg smo postavili za svu dragu nam ptičju vrstu u ovom dijelu svemira. Na podestu zrnje… U obližnjem vrtu poveći gavran. Ne onaj o kojem je pisao Edgar Allan Poe. Smrt lijepe žene! 

A onda u švicarskom St. Gallenu…

Izložba mojih radova je bila produljena do 1. lipnja 1991. Nisam prodao niti jednu sliku. U međuvremenu je galerist kontaktirao nekoga negdje u Kantonu Graubünden a kod koga bih možda mogao također izlagati. Tako mi je bilo rečeno. Veselio sam se takvoj mogućnosti.

2. lipnja sam po prvi put bio na misi s katoličkim Hrvaticama i Hrvatima. Pred crkvom sam sastao Stipu iz Wila. Bio je s Brankom koji je potjecao iz Lištice u Bosni i Hercegovini. Nakon mise smo sva trojica otišli u Horn i Arbon. Biti u društvu njih dvojice, činilo mi je dobro. 

Dva dana kasnije sam bio u umjetničkom muzeju u St. Gallenu. Tamo sam svašta saznao. O mogućnostima zapošljavanja. O kontaktima s umjetničkim organizacijama. I slično. Gospođa koja je radila u muzeju dala mi je adresu jedne umjetničke galerije i Ursusa A. Winigera iz Jone. U to je vrijeme on bio predsjednik Švicarske umjetničke organizacije (GSMBA) - sekcija istočne Švicarske.

U umjetničkoj galeriji sam pogledao izložene eksponate. Na izložbi su bile slike, instalacije i nešto što nisam mogao razumjeti. Nešto što onda nisam znao odrediti. Tajnica galerije mi je dala adresu i telefon ravnatelja. Koji u tom trenutku nije bio prisutan. Ubrzo nakon toga sam ga kontaktirao telefonom. Tjedan dana kasnije sam se trebao sastati s predsjednikom ondašnje dvorane za umjetnost (Kunsthalle), s gospodinom Hansjörgom Bachmannom.

Draga Talijanka (čitati molim prethodni nastavak) me opet posjetila. Prepričavala mi je njezin san. U onom snu je rodila crvenokoso dijete. Ludo da ne može bit luđe je to da je i njezin suprug sanjao san istog sadržaja. A to je bio ne mali problem. "Bolja polovica" vrckave Talijanke, čovjek koji se prema meni ponašao vrlo prijateljski, sve dok nisam zabrljao, je i dalje bio bijesan misleći na me. Ili kad me netko u njegovom društvu spominjao. Sjetivši me se, obećavao je (tako priča) da će me jednog dana ubiti. Mislim si danas, morat će se požuriti. Jer ako ne svrati uskoro, ubit će me na kraju umjesto njega moja vlastita smrt. 

Petog lipnja sam u restoranu "Gschwend" izložio svojih pet slika i naslikao sliku "Žuta riba". Za frizera Willija. Koji mi je obećao da će mi konačno popraviti "ćupu". Za uzvrat sam mu obećao sliku. Budala. To je bila još jedna od onih mojih hlebinsko-briljantnih ideja. Nakon te akcije je izgledalo da je moja "frizura" koštala oko nekoliko stotina franaka. 

Otprilike u isto vrijeme sam ponovno bio na otvorenju izložbe u galeriji u kojoj sam i sam izlagao.

Onog je puta kolegica umjetničkog imena Lilo izložila svoje slike. Živjela je blizu Züricha. Njene slike su bile njen odraz. Sve one ružičaste, bijele i crvenkaste perunike i duguljaste paprike koje je slikala sličile su njoj samoj. U biti da, vrlo erotično. Na otvaranju izložbe sam upoznao jednog slikara iz Ekvadora. Pozvao me na otvorenje izložbe njegovih radova u Zürichu. I rekao da je s Lilom imao izložbu u Ljubljani. 

Mounir s prijateljima (čitati molim jedan od prijašnjih nastavaka kolumne) su nas one večeri oduševili svojim afro ritmovima. Nakon otvaranja izložbe sam s Mounirom otišao u njegov stan. Zatim smo zajedno otišli u bar “Feller”. Tamo sam pio neka skupa pića. Stigao je i Sergio. Upoznao me s lijepom, tamnoputom Irenom. I još jednom ženom iz Mozambika. Irena je rekla da su u Mozambiku sve žene lijepe. Zato sam joj odmah obećao da… Ma dobro, nema sad to više veze… Moj me, one večeri novi poznanik, upoznao s još nekim frendicama iz Portugala. Pri upoznavanju mi šaptao u uho nešto kao "tejkdem". 

7. lipnja sam bio na otvaranju Velasquezove izložbe u Zürichu. Odande sam nazvao frenda mi Zdravka. Odrasli smo zajedno i išli u školu u rodnom mi selu. I koješta zajedno doživjeli u burnoj mladosti. On je u ono vrijeme s obitelji živio u blizini Badena a što nije daleko od samog Züricha. Došao je po mene u galeriju oko 21.00 sati. Zatim smo otišli u njegov stan i stan obitelji mu. Bilo mi je jako drago onda vidjeti ih opet sve skupa. Nakon dugo vremena. Pogotovo činjenica da smo se sastali u "stranom svijetu" a ne kod njih ili kod mene doma u Martincu, nam se činilo nečim posebnim. U ono ime smo popili "Löwenbräu“ pivo.

A sad sam opet tu. Tu gdje pokušavam ostati "svoj". Barem u glavi. I, u biti, velikom mi srcu. U relativno malom prsnom košu. Iza još uvijek dlakavih prsa! Opet sam tu gdje s vremena na vrijeme dobijem priliku sjesti s frendima za stol, uzajamno prepričavati vlastita iskustva, izmjeniti ideje i sjetiti se opet onog čemu me učio moj odgajatelj i djed s majčine strane (nit ustaša nit partizan): "svi smo mi isto krvavi ispod koža"! A kad već tome tako jest, čemu onda toliko bluda, tlapnje i patnje all over around? 

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (28. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (30. dio) >>