Ostani uz mene

Nedavno je globalno popularna američka serija “Stranger things” otvorila nesvjesno neka pitanja.

Ova serija koja je osvojila srca hrvatskih gledatelja svih generacija, vremenski je smještena u osamdesete godine, godine koje današnji klinci doživljavaju gotovo kao što mi koji smo odrastali osamdesetih doživljavamo vremena prije električne energije. 

I ta usporedba uopće nije banalna. Odjednom Z generacija nije morala slušati od roditelja i baka kako je to izgledalo nekada, nego su to dobili servirano od svojih televizijskih junaka, junaka koji imaju njihove godine.

Novinarka uglednog dnevnika New York Times, Sarah Wildman, nedavno se nadovezala na ovu priču, a povod joj je bila 40. godišnjica kultnog filma “Stand by Me”. Povodom četrdesete godišnjice nastajanja ovaj film je ponovo prikazivan u kinima, a na reanimiranu projekciju novinarka je povela i svoju dvanaestogodišnju kćer, koja ima godina koliko godina imaju i glavni junaci ovog filma. Inače film je vremenski smješten u kraj pedesetih godina, geografski u ruralnu Ameriku, a radnja se vrti oko klinaca koji bježeći od kuće pronalaze mrtvo tijelo. Film je napravljen prema knjizi Stephena Kinga.

Nakon gledanja filma, kćer navedene novinarke je bilo toliko šokirana drugačijim vremenima, u vremenima u kojima je živjela njena, ne mama, već baka, da je samostalno ponavljala gledanje ovog filma, ali što je zapravo probudilo interes mlađahne Z djevojčice?

Pitanje koje je postavila svojem ocu, koji je odrastao u ruralnoj Americi, bilo,je da li su stvarno tad djeca mogla tako bez nadzora, bez roditeljskog voženja i odvoženja odlaziti po cijele dane. Otac joj je odgovorio da je sve bilo legitimno za njegove roditelje, sve dok je stizao na večeru točno u 19 sati.

Danas kad djecu ne samo da možete stalno dobiti na mobitel, već ih možete i putem mobitela locirati u svakom trenutku, tu istu djecu zbunjuje podatak da se nekad funkcioniralo drugačije i neviralno, do te mjere ih zbunjuje život bez dodatnih uređaja da je to gotovo osjećaj kao da nas starije lišite cipela.

U tim vremenima sam najnormalnije iz Novog Zagreba, često i sam bez društva, odlazio u Centar u kino. Vidjeti klinca kako sam putuje autobusom ili tramvajem u tim vremenima, nije bilo nimalo čudno. 

To se sve (uglavnom) odvijalo s roditeljskim dopuštenjem, osim nekih radikalnijih izleta, tipa Travno - Vrapče s deset godina; promijeniti toliko autobusa i tramvaja s toliko godina bez mobitela, danas bi kompariralo s odlaskom na Havaje. Ali, tu je bila potreba za snalaženjem koja je tjerala mozak na rekreaciju, koja vam je davala iskustvo ali i stvarala socijalnu inteligenciju. Teško će danas dijete koje se stalno vozi Uberom naučiti nešto, osim eventualno slušajući taxi vozača, ako govori njegov jezik.

Često čujem da su danas drugačija vremena. Ne znam, u moje vrijeme nisi smio ići iz kvarta u kvart jer su se susjedi stalno dočekivali u tučama. Takvih stvari više nema. Možda je u mojim vremenima Država bila stroža pa se događalo manje otmica ili nečega takvog gadnog, možebitno.

Stephen King je rekao da ova knjiga/film govore o prijateljstvu ali i o samostalnosti. Danas kad Z generacija komunicira putem male kutijice s prijateljima iz svoje sobe, zakinuta je za otkrivanje, za nova iskustva, i za život…

Uostalom, zar mimika, dodir i pogled nisu komunikacija? Današnje skraćene rečenice u viralnoj komunikaciji bez interpunkcija su ionako unazadile komunikaciju ali i socijalizaciju.

Možete reći da su to današnja vremena i da to sada tako funkcionira. Možete, ali…

Prvo, vremena se stalno mijenjaju, drugo, neke stvari će zauvijek ostati iste kada je ljudska vrsta u pitanju (uvijek ćemo trebati prijatelja i dodir), a treće, pametni te snalažljivi će se najčešće bolje snaći bez obzira na vremena.

Briga za djecu da, ali treba izvagati što je kratkoročna a što dugoročna briga.

U svakom slučaju, ima danas prednosti u ovom načinu življenja, ali ih treba kanalizirati.

To je barem moje mišljenje.

I dok vam želim veliku, pametnu i zdravu djecu,

Šaljem pozdrave,

Srdačno vaš, 

Robert Mareković