Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (53. dio)

Sad sam opet tu. Tu odakle telefoniram i dopisujem se sa sinom. U Lihtenštajnu. Odakle namjerava na neko vrijeme otići u Lisabon. Skupljati radna iskustva. Dok djeca ovdje sanjaju mokre snove otići u „raj na zemlji“ - Lihtenštajn. I tamo se na brž-bolje i drž-nedaj principu materijalno obogatiti. Ljudi kao da su i dalje u totalnom kaosu bježanije od sebe samih.

Arjun Shivaji Jain, bivši hrvatski zet… ali i umjetnik, pjesnik i direktor jednog kulturnog centra u Nju Delhiju se pred dva dana prizemljio u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci. Danas, 7. travnja čita poeziju u Booksi, sutra ima predavanje u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. U petak pak, 10. travnja bit će naš gost u Kulturnom centru u Čazmi. Iz malog Martinca cimam konce po raznim meridijanima i paralelama i skrećem ljude k ljudima. Baš sam si super!

Na sam Uskrs nas je dobra volja Stvoritelja podarila prelijepim proljetnim danom. Priroda se budi, šuška, crvči i poji.

Malo, malo pa opet se popiknem na mačke nam. U noći kad „mjesečarim“ prema WC-u. Jedna je siva a druga crna. Mačka. Siva je trudna.

Konačno je svratio jedan od posebnijih mi frendova. Po prvi put nakon tko zna koliko godina. Djelomično smo zajedno odrastali i školovali se. I cugali. Nacugani pjevali „šepajući“ noću od diskoteke u Čazmi do kuće njegovih. U susjednom selu. On je još uvijek fest velki biznismen s bogatim međunarodnim iskustvima. Ja, povratnik.

A onda kad sam bio mali… puno, puno manji nego danas, mislio sam da je drugi muž moje majke bio moj otac. Jer, uvijek je bio dobar prema meni. Živio je s majkom u Zagrebu a s vremena na vrijeme su posjećivali majčine roditelje. Oni su me odgajali. Jednom su mi na poklon iz glavnog grada donijeli pravu harmoniku, jer sam kao dijete očajnički želio postati harmonikašem. Drugi muž moje majke, porijeklom iz mnogobrojne obitelji iz okolice Virovitice, izrađivao je razne igračke od drveta dok sam ležao u krevetu s bolovima u trbuhu. Mislio je da će me, poklanjajući mi od njega osobno izrađene frulice od drveta bazge, natjerati zaboraviti bol. Bio je u pravu. A opet, i nije. Još uvijek me malo boli. Skroz malo još… Ne sjećam se točno kada sam prvi put saznao da drugi muž moje majke nije moj otac. Ali to sam saznao od susjeda koji su bili rođaci mog roditelja. Ali ono što sam kasnije saznao o tom stvoru, skroz malo od majke, a puno više od bake i djeda, bilo je strašno. Evo jedne tužne priče u vezi njega i njegove naravi.

Tukao ju je. Malo, malo pa opet. On. Otac i suprug. Tukao i maltretirao moju nesretnu roditeljicu . Nije mi niti malo lako o tome se razgoličiti… Jedno vrijeme ju je navodno tukao gotovo svaki dan. Jer je bio patološki ljubomoran. Majka je morala ići s tim divljakom na selske zabave. Opirala se tome koliko je mogla. Jer ga je poznavala. I bojala ga se. Moglo bi se ponoviti da ju netko od drugih muškaraca pogleda i možda pozdravi. Već uslijed toga, demon u njezinom mužu pretvorio bi se u vrlo zlu energiju. Prebio bi ju. I nitko joj ne bi mogao pomoći. A možda niti htio. Trpila bi teške boli i velika poniženja. No ako nije htjela ići s njim a kako bi možda spriječila njegovo maltretiranje, to bi bolesniku i opet bio razlogom za ljubomoru. Rečeno mi je da ju je nekoliko puta vukao za kosu kroz noć. Kao kuju na lancu. Između stabala voćaka. Od vatrogasnog doma sve do kuće.

U budnom stanju mazohizma u meni, vizualiziram te događaje… Čujem njezine vriske. Vidim lice iskrivljeno od boli. Vidim njezine oči koje su jako malo i nejasno vidjele. Plakala je užasno i glasno. I ja plačem. U mojim današnjim suzama osjećam okus soli suza njenih već dugo mrtvih očiju. Vukao ju je kroz selo. Padala je na mokru travu i vrištala. Ali on ju je vukao dalje, kao da je jedna od najnižih jadnica. Nju. Ženu koja me rodila u velikom bolu. Nju. Moju majku i kći mojih skrbnika. Njegovi rođaci su navodno nerjetko stali na stranu majke mi. Kao i otac mog oca. Nekoliko puta majčini su roditelji morali intervenirati. Jer ludi muškarac je mogao ubiti jadnu ženu. Moj, to jest, naš otac. Jednom je ugrizao majčinog oca za ruku. Kao životinja. Zamalo mu je odgrizao jedan prst. Tada je mom djedu, majčinom ocu, zaista bilo dosta. Vjerovao je i rekao da će ga ubiti. Mojeg oca. Koji možda tada još to niti nije bio. Ne znam točno. No, djed se nekako ipak sabrao misleći:

„Bože moj, ne mogu to učiniti! Što će selo misliti? A morat ću ići i u zatvor zbog tog idiota!“

Gotovo svi u mojoj obitelji kad su smatrali da se nisam baš „prikladno“ ponašao kao dijete ili dječak, a koji su poznavali mog oca, više puta bi me vrijeđali primjedbama tipa:

„Isti si kao tvoj otac!“

Odrastajući sam ponekad tumarao okolo s mislima:

„Dobro. Moram još malo pričekati. Moram još malo odrasti, postati većim i jačim. A onda ću ga, ja, njegov sin, konačno pozvati na odgovornost. Sudit mu. Ima da pati on i njegov demon. Iako time i ja sam… i u moju strukturu njegov zapisani zao kod.“

Ima još strašnijih priča! Kao ova recimo…

Kad je majka bila u šestom mjesecu trudnoće sa mnom, uzeo je taj dugo već pokojni debil kuhinjski nož i pokušao me izrezati iz majčine utrobe. Moj otac. To je vjerojatno razlog zašto, kao odrastao muškarac i otac dvoje odrasle djece, uvijek spremam nož sa stola? Jedva podnosim taj alat na našem stolu za blagovanje. Kao da se bojim da bi se netko mogao ozlijediti ručajući. Ili da bi netko za stolom mogao iznenada zgrabiti veliki nož i masakrirati ostale članove obitelji. Te misli i scenariji su dio bolesti koja migolji kao minijaturna otrovna zmija kroz gene generacija. Trebalo mi je jako dugo da to isto činjenično stanje dobijem pod kontrolu.

A sad sam opet tu. Tu gdje vam se zahvaljujem na sudjelovanju u ovoj javnoj terapiji. Hvala što ste uslijed mojeg samoogoljenja spremne i spremni opet aktivirati osjećaje ljubavi prema svojim najbližima. Raditi na konačnom oprostu i pomirenju. Nema boljeg puta!

Sad sam tu gdje u najnovijem kreativnom zamahu oslikavam seriju manjih formata. Promatrajući taj sad ovdje četverac dođe mi konačno k pameti naslov serije: „Neidentificirani leteći elementi u apstraktnim krajobrazima“. Hm da, ponekad je navodno naslov rada bolji od samog naslikanog…

Uskoro ću imati jako puno trave za košnju i flaksanje. Jedva čekam.

Dvije kruške, jedna jabuka i marelica se nisu primile. To me ne čini sretnim poljoprivrednikom.

U noćima kad pišem ove i slične nastavke priča u pozadini rado slušam Simply Red-a. Nije važno ali, kad sam bio u naj-godinama imao sam boju kose kao frontmen istog benda. I da, osjećal sam se zbog iste čupe skoro k’o Samson. Pored toga slušam po stoti put Lelekovu „Andromedu“! U video-okviru reakcija najrazličitijih međunarodnih youtubera. Ne znam kaj mi se događa, ali nisam valjda niti jednom odslušao pjesmu a da se nisam rasplakao. Ali ono… baš! I to sigurno nije zbog samog teksta pjesme. Načitao sam se dosta teških i užasnih tema. I nagledao u video dokumentacijama.

I proživio sam ponešto… No ovo me na poseban način emotivno pokreće… Dolazim do zaključka: sve je u matematički točno posloženoj strukturi vibracija i frekvi!

(Nastavit će se…)