Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (16. dio)

Sad sam opet tu. Na točki početka, a koja je u isto vrijeme i sredina križanja. I na ovom mjestu dobivam pozive sudjelovati u nekim od najvećih i vrlo značajnih događanja na međunarodnoj sceni. Dobio sam primjerice poziv poslati dizajn plakata za šesti nastavak međunarodnog festivala plakata u Dubaiju. U okviru prvih pet nastavaka festivala sam sudjelovao a na otvaranju onog inicijalnog 2019. sam i osobno nazočio. Na festival budem uvijek pozivan osobno od idejnog začetnika festivala, profesora na američkom univerzitetu u Dubaiju i dugogodišnjeg prijatelja, prof. dr. Arafat al-Naima. Možda sam o tome već izvještavao, upoznali smo se 2003. u bugarskoj Sofiji. Tema ovogodišnjeg festivala je "Budućnost UI: kreativnost susreće tehnologiju" inspirirano emiratskom nacionalnom strategijom za UI 2031. Mislim da je vrijeme da se povučem. Ono što me inspirira više nije kompatibilno s tako zvanim tehnološkim napretkom. Moje je da se vratim pašnjacima, poljima, divljim šljivama i jagodama. Mišlju, djelom i postupkom. 

Onaj moj drugi let u utrobi metalne lastavice je bio dobar. Skroz u redu. Kao i prvi ručak iznad oblaka. K tome, dobro slijetanje u züriškom Klotenu. Zatim kontrola putovnica. Sunčani dan pointilistički načičkanim bojama. Nove i lijepe slike i dojmovi. Sve mi je to dalo nove energetske impulse. I veliku nadu. Dobro je da sam prepoznao znak.

Pokušao sam se zaposliti u tvrtki za reklame. U švicarskom St. Gallenu. Tražio sam adekvatan posao, a na osnovu kojeg bih dobio radnu vizu. Budući da sam prije, u Zagrebu, radio kao pismoslikar, mislio sam da bih mogao dobiti priliku u onoj tvrtki. I stvarno je bilo tako. Pružila mi se prilika. Nakon dvotjednog probnog roka, šef mi je rekao da će mi dati radnu dozvolu. Ako ju želim. Bio sam uzbuđen. Ali nisam to htio pokazati. Na kraju, ipak ju nisam dobio. Jer su švicarski državni uredi u ono vrijeme imali određene kontingente za zapošljavanje stranaca. Naravno da nisu trebali nikakve kreativne strance. Samo šljakere koje su "pospremali u najdublje šublade". 

Šef mi je predložio:

“Ako želite, zatražit ću za vas sezonsku radnu dozvolu.”

To mi se činilo također sjajno. Vjerujem da sam zavolio onog čovjeka u trenutku kad me to pitao. Osjećao sam se komplimentiran kao osoba i kao radnik radnik. Nažalost, njegova dobra volja nije bila dovoljna. Previše je pravila i zakona u ovom birokratskom svijetu.

Zaboravio sam što sam učinio i kupio s onih 1400 sFr. koje sam zaradio u dva tjedna probnog rada. Osjećao sam se dobro. I u isto vrijeme, izuzetno loše.

Tri mjeseca nakon povratka iz Engleske sam ponovno morao napustiti Švicarsku. Zbog udaranja štambilja u ondašnju YU putovnicu. Takav štambilj mi je dozvoljavao dodatnih tri mjeseca turističkog boravka u Švicarskoj. 

Ah da, zaboravio sam napomenuti ovo. Prije puta u Englesku sam se zatvorio u sobu u kojoj sam bio s majkom i nisam htio imati kontakt ni s kim. Svirao sam gitaru koju sam dobio na poklon od cure mog prijatelja Vase. On živi u Zagrebu. Školovani je pismoslikar. Radili smo zajedno u malom trešnjevačkom poduzeću. Živio sam kod njega neko vrijeme. Jedne noći sam mu donio lubenicu na dar. Našao sam ju na obližnjoj tržnici. Bila je tako usamljena. Vaso je inače baš pravi lik za neki film ili roman. Možda i zato jer mi niti on nije vjerovao da ću svoje likovne radove izlagati i izdavati one skromnosti od knjiga tamo negdje u dalekom svijetu.

Čitao sam, svirao i pokazivao svoje stihove, skice i pjesme majci. Baš kao dijete koje joj želi pokazati da je bilo vrijedno one grozne porođajne muke. (Ostavila me s mojih šest mjeseci kod bake i djeda, njezinih roditelja). Majka je bila preumorna, previše nervozna i zabrinuta za budućnost koja je bila više nego nejasna. Bila je skoro pa užasna kad je bila nervozna. Nije htjela čuti, niti vidjeti nikoga. Nije htjela da ju se išta pita. Bila je utučena u pojam pojmova. A ja skladao pjesmuljke i "tandrkao" u žice gitare, govorio stihove. To ju ubijalo dodatno. Bili smo i dalje jedno drugome stranci. Njezina majka je bila vrlo jednostavna žena, ali kada sam joj pokazivao svoje radove ili čitao stihove, rekla je:

"Dragi moj, znaš da sam ja stara žena i da se ne razumijem u to, ali eto, da, te boje su prilično šarene, vesele a tvoji stihovi su prilično šašavi i meni nerazumljivi. Odakle ti samo takvoga što u glavi?"

Imao sam možda pet godina. Bili smo zajedno na seoskom groblju. Netko je umro. Vraćajući se kući obećao sam baki:

"Znaš, kad umreš, skočit ću za tobom u grob. Bit će nam toplije."

I na kraju, niti to obećanje nisam imao hrabrosti održati.

A sad sam opet tu. U ateljeu zvanom svaštara. S prozorom kroz koji vidim staru kuću susjeda koji s obitelji živi u glavnom gradu. Relativno često svraća ovdje i uređuje okućnicu. Ponekad mu pomažu supruga, sin i kćerka. Naš pes dotepenec im nerijetko otkine koju granu šljive ili višnje. Onda kad je posebno živčan… a jer sam zaboravio na vrijeme nahraniti ga, jer ga provociraju ptice, jer ga napadaju velike grde muhe, jer je ljubomoran kad se družim s moguće slučajnim gostima - pa se ne bavim njime. Sad nas je još valjda točno četrdeset u selu. Nas koji uistinu ovdje živimo. Kad bi se u isto vrijeme pojavili svi ovi drugi koji malo, malo pa opet dolaze, bilo bi nas skoro pa duplo. 

Nema dugo je umro Milko. Bio je već u godinama, duže vrijeme bolestan, meni drag čovjek. Sad i ovdje mu posthumno zahvaljujem za intervju kojeg mi je dao. I koji je objavljen na mojem YouTube kanalu. Imam tamo seriju video priloga koju sam posvetio selu nam. 

Jednog se utorka usmrtila medonosna pčela na način da je ostavila žalac u korijenu prsta do palca na desnom mi stopalu! Dva dana poslije, navečer oko 22.00 sata, u isto me mjesto upiknuo stršljen! Ne znam kakve su mogućnosti da se ikada ikome tako nešto već dogodilo! S tim u vezi sam na fejsari objavio slijedeće: "pitate se koja je mogućnost da vas u dva dana u isto mjesto ubode pčela, pa stršljen? reći ću vam, 100%-na!" Izdvajam rado slijedeće komentare na moju objavu: "baš si srećković"; "neće stršljen stršljenu ništa"; "to nije slučajno. sigurno je planirano da vas ušutkaju"; "jadan stršljen sigurno je cjepuknuo". Što da vam na to sve na kraju opet kažem osim: život je ponekad ringlšpil, a ponekad tombola. Ali najviše od svega dar Božji! Velika šteta jer nismo uvijek toga svjesni.

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (15. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (17. dio) >>