Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (15. dio)

Sad sam opet tu gdje već jesam. Gdje se sve češće budim u znoju. Jer sanjam da je poimanje zdrave logike najčešće okrenuto naopačke. I da se o vrednotama iskonske ljubavi sve manje vodi računa… Da se najviše vremena troši na sporedne, nevažne i nedovoljno kvalitetne stvari. Sanjam da se "najvolimo" skoncentrirati na materijalno, dok nam duhovno pati i od zlih sila bude degradirano. 

Sad sam tu gdje se, kad se na javi vozim zavojitim cestama, čudim kako skoro da nema vozača koji u zavojima uspijeva ne presijecati ih i ne prelaziti punu crtu. Ili ne uspjeti parkirati vozilo u sredinu između dvije crte koje omeđuju jedno parkirno mjesto. Velikim se čudom čudim činjenici da je netko nekad imao ideju (za koju je moguće bio dobro plaćen) da, uglavnom na vrlo opasnim zavojitim mjestima na bankinama, uz asfalt cesta, sipa šljaku, hrpu oštrih kamenčića. Isti će se naći već vrlo skoro nakon što radnici odrade zadaću i odu kući, na sredini asfalta i time pospješivati ili suportirati moguće prometne nesreće. Jer ako se netko zaveze u zavoje malo brže od dozvoljenog auto će i na suhoj cesti rado skliznuti. O opasnosti za bicikliste i motocikliste na tim i takvim mjestima ne želim uopće misliti. Ne razumijem kako je do ove naopake logike moglo i smjelo doći. Nadležni će o tome raspravljati vjerojatno tek nakon prvih žrtava ovog anti-čina! 

Kanađanin Mike (čitaj prošli nastavak) mi je pokušao objasniti da u Kanadi ima puno s***a. U političkom smislu. Rekao je:

"Amerikanci misle da i u Kanadi kao i u Meksiku... Ali ne, ne ide to tako..."

Popio sam dosta i nisam ga mogao pratiti. Odgovorio sam mu najpametnije i diplomatski koliko  sam u onom trenutku mogao:

"Vidiš, kod nas stvari stoje malo drugačije. Ali i mi smo kao i u Meksiku..."

Napokon smo svi zajedno izašli van. Na svjež zrak. Vani, preko puta, Mike i Tom su 'napali' dvije mlade žene. Zateturao sam se u smjeru gdje je bila ta mala skupina. Popio sam previše pive i možda je tada samo pravi Jamajčanin mogao razumjeti moj engleski. Ali imao sam problema i sa sistericom na hrvatskom. Kao epilog, došlo je do svađe između mene i nje. Ne samo zbog hrvatskog nam. Danas se tome moram jako smijati.

U taksiju sam je nekoliko puta izvrijeđao. Jer sam bio ljut i uvrijeđen. Pojma nemam zbog čega! Rekao sam joj da je guska i još neka puno ružnija ptica. Sisterica se na kraju jako uzrujala i rekla taksistu da stane! On ju je uistinu poslušao. Otvorila je vrata i pokazala mi da izađem iz auta na mokru i mračnu ulicu Oxforda. Kasnije se toga nije mogla sjetiti. Rekla je samo:

"Bože, bila sam ljuta."

Izbačen iz taksija nisam imao drugi izbor nego pozvati slijedeći. Kako sam šoferu objasnio put do mjesta stanovanja, mora da je također dio urođene mi umjetnosti. Umjetnosti "orijentiranja u mraku!"

Konačno se bližio kraj boravka u Engleskoj. Morao sam se vratiti u Švicarsku.

Došla je Julie. Pokazao sam joj sve slike koje sam naslikao u Engleskoj. Pročitao joj svojih četrnaest pjesama koje smo Doug, sisterica i ja preveli na engleski. Na tome smo radili dvije duge noći! Julie mi je dala svoju adresu i upitala me:

"Koliko si star?"

Nakon što sam odgovorio rekla je:

"Vrijeme ti je da se ženiš!"

Ispalih kao "iz topa":

"Ako mi želiš biti žena, možemo se vjenčati!"

Lice joj je pocrvenilo. Nasmiješila se i pogledala u zemlju. Poljubila me u obraze. Nisam reagirao. Bio sam iznenađen, zaleđen, skroz nespreman na tako nešto. Sisterica je malo "čudan čovjek" pa ne znam više da li da vjerujem da je Julie rekla da je u meni vidjela, osjetila nešto skroz privlačnog! A budući da sam tako privlačan, da bih se trebao oženiti. Također je navodno rekla da sam ja nju poljubio! O svetosti! Kakav sam samo idiot bio! Pokazivao joj fotografije svojih slika i čitao svoje pjesme! Ha! Ha! Ha! Nije valjda da sam morao ići i u Englesku saznati kakav sam kreten?! Barem što se tiče znanosti zvane žena!

Zadnju večer mojeg boravka u Engleskoj posjetili su nas susjedi Jane i Phil sa djecom. Donijeli su bocu vina koju smo zajedno popili. Pozdravili su se sa mnom i rekli da ih opet posjetim. Bio sam zbog toga skoro pa sretan.

Iste je večeri Doug otišao kupiti indijsku hranu. Uživao sam u njoj. No kao i uvijek kad jedem hranu koja nije izmišljena za moja osjetljiva moslavačka crijeva, dan poslije imam problema s onim… Utroba mi je sljedećeg jutra tužno cvilila. I peklo me…

Zadnje jutro u Brightwell Baldwinu. Pozdravio sam se s domaćicom Louise. Svi ostali su se vozili sa mnom prema Gatwicku. Doug i djeca im. I sestra mi.

Predao sam prtljagu. Prijavio se za let. Popili smo posljednje zajedničko piće.

Ulaz 84. Let za Zürich. Vrijeme: 11.45. Doviđenja.

Sisterica je plakala. Doug je imao iskren, pomalo dječji osmijeh na licu. Sjetio sam se da je slično izgledao kad sam ga učio brojati na hrvatskom:

“Jedna sisa. Dvije sise.”

A sad sam opet tu. I dalje kosim more trave oko i ispod kuće. Nagovaram i molim komarce i stjenice da mi barem poštede najdražu kako bi mogla u vrtu, u boljem miru, pokupiti plodove mukotrpnog joj rada. U tzv. outdoor art polygonu mi, već sam kušao crno i bijelo grožđe tipa "tudum"! Neki se dan jedna pčela nažalost ubila na način da me upiknula ispod drugog prsta do nožnog prsta palca na desnoj nozi. Nisam to shvatio preozbiljno. No onda mi dva dana cijelo stopalo bilo poprilično nateklo. 

Da, sad sam opet tu. A i gdje bih drugdje trebao biti? Možda u Bihaću ili Japodskim otocima na obali predivne rijeke Une u selu Račić kraj Bihaća? Kao ono jedno vrlo zanimljivo vrijeme realiziranja trećeg nastavka interdisciplinarnog mi umjetničkog projekta "Spiralni kanali". (O prva dva nastavka sam pisao u prošlim dijelovima ovog štiva). Bilo je to 2008. godine. Realiziranje projekta smo odradili u okviru međunarodne likovne kolonije pod vodstvom akad. slikara Ahmeta Ibukića. Pored Ahmeta se rado sjećam druženja s još jednim poznatim bosanskohercegovačkim akademskim građaninom. On se zove Džeko Hodžić. Ta akcija tamo mi ipak najradije ostaje u sjećanju zbog činjenice da je najdraža Zagorka stigla iz Zagreba i bila sa mnom tamo dva-tri dana. Bila je primljena od svih s velikim veseljem. Jer kao i svaki leptirić, načinom mahanja svojih krila, donosi sa sobom posebne "vibre". Energija projekta "Spiralni kanali" je djelovala manje-više nepredviđeno. Baš pred kraj iste godine smo leptirić i ja potpisali bračni ugovor… 

A propos, treći dio ovog projekta sam naslovio "Magija Unine vode. Tišina molim!" Prilozi koje sam skupljao od suradnika iz raznih dijelova svijeta su bili prijevodi iste poruke na njihove domicilne jezike. Ova se poruka prevela na kraju na: arapski, bahasa i javanski indonezijski, bugarski, engleski, estonski, finski, francuski, hebrejski, hindi, katalonski, malajski, nizozemski, njemački, norveški, portugalski, slovenski, talijanski, velški. Simbolički gledano, duh kulture naroda svih ovih jezika sam skrenuo na novo ritualno mjesto na samoj obali ljepotice Une. Bilo je to 2008. Dok su 2024. htjeli navodno ubiti sam izvor tog jedinstvenog bisera prirode i darovatelju životne energije za mnoga živa bića. Među njima polumrtvi ljudi…

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (14. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (16. dio) >>