Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (17. dio)

Sad sam opet tu. I baš mi eto pada na pamet da najvjernije pratitelje ove moje priče možda već pomalo živciram s tim jednim te istim "sad sam opet tu" - uvodom. Sorry, mislio sam, to bi mogla bit neke vrste "fora". Da, da, znam… Ima jeftinih, malo manje jeftinih i ne baš prebogatih "fora". Moje su ponekad, priznajem, tak-tak. Tik-tok je nešto drugo. Tamo me nema. 

Kad sam ovdje bio dječak fazani još nisu bili domaće pernate životinje. Danas ih srećem u sredini sela. Šeću se, prave važni. Onak lijepo našminkanog perja. Također nisam viđao gavrane a bilo je puno svraka. Na istom mjestu danas je situacija poprilično drugačija. Svrake nestale, gavrani prelijeću i grakću. U samo dva-tri domaćinstva čujem ponekad pijev pijetla.

Nema dugo smo imali umjetničku akciju. Ista se po treći put za redom trebala održati u šumi Pijesak. Zbog kiše smo taj mini "manifest" održali kod frenda u njegovoj galeriji u selu Bojana. I ove smo godine imali specijalne goste. Najpoznatiji i najglasniji je bio gitarist i vokalist Vedran Žanko. Ja sam pripremio i izložio umjetničku instalaciju "Prvi pravi polucrvendač martinački između ogledala života i smrti". Nakon izložbe sam istu postavio na našem imanju. Pored puta prema "Vanjskom umjetničkom poligonu - groblju bivših i propalih projekata"! Dan prije nego sam ovo pisao postavio sam na početku istog ulaza, s druge strane, "Žute, tužne (bez šljemova) vojnike". Nek' drže stražu. Gledajući ih opet i nanovo bude mi jasno kako su se te žute glave dobro urisale u sivo-maslinasto-rđavu pozadinu okoliša. Dođe mi zato da im pridružim cijelu vojsku žutih, manje tužnih glava…

Jednog sam dana u St. Gallenu pronašao muzičku kazetu koju mi je Mike poslao iz Oxforda. To je onaj mladić s kojim smo se sestra i ja slučajno sastali pa s kojim smo namjerno popili puno pive u oxfordskom pubu "Buldog". (Pročitati molim u jednom od prošlih nastavaka kolumne).

U omot kazete je bilo ugurano pisamce kojeg je Mike pisao 9. veljače 1991.:

"Bok Vlado! Nadam se da si dobro. Drago mi je da si se javio. U Engleskoj je sve OK. Ovdje kazeta - uistinu ne znam što ti se od muzike sviđa tako da sam napravio mix od onog što sam našao snimljeno na svojim kazetama. Jesi li dobio odgovor od umjetnika iz Francuske? Nadam se da je s tim u vezi sve kako treba biti… Možeš li mi poslati neke od tvojih slika? Nemam ništa što bih stavio na zid. Dobio sam ponudu za posao na kojem bih mogao zaraditi više novaca u Bristolu, sjevorno-zapadni dio Engleske, tako da ću ići tamo… Pomalo sam bolestan od ovog grada u kojem se nema puno toga za vidjeti ili raditi. Prošli sam vikend išao u London jer vikendom se ovdje uistinu ništa ne događa. Bilo kako bilo, na kazeti ćeš naći stvari slijedećih muzičara: Captain Beefheart, Patti Smith, The Residents, Tom Waits, The Charlatans, The Cure, Test department, The Jam, etc. Nadam se da voliš neke od njih. Možda bismo se jednog dana mogli sastati opet i družiti. Nisam dosad nigdje bio u Evropi. Imaš li kakav prijedlog? Kakva je Jugoslavija? Slobodan sam cijelo ovo ljeto. Svako dobro. Javi se uskoro."

Više se ne sjećam o kojem se umjetniku iz Francuske i o čemu točno s njim u vezi radilo. Također se ne sjećam da li sam došao u napast da mu pošaljem neku sličicu i da li sam mu na ovo njegovo pismo uopće ikad odgovorio. Što se s Jugoslavijom dogodilo samo kratko nakon Mikeovog javljanja, ne trebam spominjati.

U St. Gallenu sam često zalazio u nekoliko alternativnijih barova. Tj. u one vrste lokala tipa "Pod starim krovovima" zagrebačkim, il' stari dobri "Lapidarij". Ono što je nekad bilo alternativno danas uglavnom ne postoji. Niti u St. Gallenu. Jednog sam tako dana sjedio u jednom od onih barova. Pored mene je na visokom stolcu sjedio jedan dugokosi plavokosi mladić. Imao je zanimljivo crvene obraze. Kao kakva prava zagorska puca. Dao sam mu kratko na znanje da sam i ja tamo. Počeli smo priču. Na engleskom. Njegov je engleski vjerojatno bio bolji od mojeg. Nakon nekog vremena smo na njegov prijedlog promijenili lokal. Isti se nalazio odmah "iza ćoška". Šefica i jednog i drugog lokala je bila jedna te ista dama. Moj novi poznanik mi je pričao da je spomenuta morala nema dugo na policiju jer su kod nje našli 2 kg nekakvog bijelog praha.  Valjda brašna. Nemam pojma…

Nakon što smo popili nekoliko piva i izmijenili adrese, plavokosi bljedoliki novi frend mi imenom Max je otišao kući. U Wil. Oko 30 km od St.Gallena udaljeni grad pravac Züricha. Nema dugo poslije toga smo telefonirali. Pozvao me u goste. Dogovorenog dana i vremena me čekao na tamošnjem kolodvoru. Otišli smo u njegov stan gdje nas je čekala djevojka mu. Vreni. Njezino prezime je isto kao ono koje se čita na etiketama jedne švicarske pive.

Poklonio sam im jednu sliku. A šta bih drugo? Imao sam dojam da su se poklonu iskreno veselili. Popili smo piće. Vreni je pripremila švicarski specijalitet Käse-Fondue. Rastopljen sir u loncu. Lonac je odozdo stalno prigrijavan otvorenim plamičkom. U rastopljeni vrući sir umakali smo komadiće kruha. To mi je bilo skroz novo. Bio sam zadovoljan s otkrićem jednog od specijaliteta švicarske kuhinje. Cijelo vrijeme je treštala muzika. Moj onda novi frend je slušao muziku koja "trga uši".

Nakon večere smo otišli na koncert. Na pozornici su neki rokeri "nešto izvađali". Nisam nikad razumio pravce i podkategorije metal muzike. Znam samo da mi se oni tamo teški metalci onda nisu sviđali. Od tog ne sviđanja sam postao više nego žedan. Pa sam zbog taženja žeđi sve više gubio smisao za realnost. A to ponekad valjda i nije baš najlošija opcija. Kad sam došao k sebi, shvatio sam da smo negdje drugdje! Ono se mjesto zvalo "Remise" a nalazilo se pored nekog visokog silosa kraj željezničke pruge. Otišao sam čagati u gužvu mase ljudi. Tresao sam i vrtio tijelo, razmahao se nogama i rukama, vrtio glavu i na njoj dugačku, kovrčavu riđu kosu. Bilo me je svugdje. U zraku… Skoro pa na podu… U začuđenom osmjehu drugih čagera i čagerica. Nisam dao nikome šanse da me ne zamijeti.

Upoznao sam tako mnoge tamošnje plesačice i plesače. Nekoliko od njih je išlo zajedno s nama Maxovom bratu Robertu. Tek par dana poslije sam se sjetio, kao kroz oblak nečega, za vrijeme onog partijanja sam "svirao" gitaru. Sjetio sam se i Mimi. Bila je prekrasna. Vjerojatno i slatka kao najslađi bombonček il' sladoled. Max je rekao da je Mimi glupa. Valjda mu je dala košaru, il' nogu! Sanjario sam kako njezina ljepota prekriva sve njene moguće "gluposti". Ljepota ima tu snagu!

A sad sam opet tu. A i gdje bih drugdje trebao biti? Možda u Vukovaru kao 2011. kad smo pored Dunava realizirali peti nastavak mojeg interdiciplinarnog projekta Spiralni kanali? U okviru jedne međunarodne izložbe za koju sam iz daleka učinio neke vrle stvari. Za koje mi se nije nitko nikada adekvatno zahvalio. Naglasak na "adekvatno"! Ne bolujem od toga da mi se posebno zahvaljuje, ali… Mrzim iskorištavanja. A jer sam nepresušan izvor kreativnosti vrlo me se rado i često svih tih dugih godina vampirilo. Iskorištavalo. No da, imate pravo… bio sam aktivan sudionik i u tom nevaljalom činu. Najvažnije što bih danas u kontekstu događanja 2011. još volio spomenuti je da smo se u Vukovaru družili između ostalog i sa kolegom Slavom Nedevom iz Bugarske i Romanom Turcelom iz Slovačke. Najvažnije zato jer sam baš ja organizatoru događanja predložio Slava. A Roman je pak omogućio realizaciju šestog Spiralnog kanala u Slovačkoj 2013. Čini mi se da je to bio najjači dio dosadašnjeg djelovanja. Tamo sam najvjerojatnije pokrenuo najviše ljudi. Tamo mi se pokazala najvjerojatnije najveća čast i zahvalnost. Jedna kolegica iz Slovenije, koja je također bila u Vukovaru, nas je preporučila umjetničkoj udruzi u Sloveniji s kojom je imala dobru poveznicu. Ta udruga mi je, onda na čelu s kolegicom Andrejom Verderber, omogućila realizaciju sedmog nastavka projekta u slovenskoj Beloj Krajini. U Vukovaru sam radio na temu "Kad bih bio Hrvatska…" kao neke vrste nastavka priče "Kad bih bio Srbija…" iz 2005. realizirane i predstavljene u srpskom Tršiću. 

Da, znam, likovni sam i literarni stvaratelj kojeg se mora pratiti u nastavcima a da bi se moglo valjano razumjeti i vrednovati ukupno stvaralaštvo. Bez tog truda, povremeni pratitelji nemaju šanse dobiti kvalitetan i potreban uvid za bilo koje vrste mogućih ocjena. Hvala na pažnji.

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (16. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (18. dio) >>