Hrvati u Australiji – od prvih doseljenika do Trojana Drvenice i australskoga grba - četvrti dio

Četvrti dio

Teški početci i snalažljivost

Onima koji su došli u 19. stoljeću bilo je najteže. Ne samo da su se našli u posve novom i nepoznatom okruženju, nego su se suočavali i s brojnim izazovima, a kolibe su predstavljale najbolji, često i jedini mogući smještaj. U takvim okolnostima cvjetala je i trgovina alkoholom. Prodavao se takozvani sly grog (ilegalno ili ‘’na crno” prodavano piće).

Ono što je u to vrijeme nalikovalo hotelu otvaralo se u malobrojnim gradovima. Tako se spominju Dominic Leonard iz Sutivana, koji je došao u Adelaide 1864. godine i imao nekoliko hotela, John Burich (Burić) s Visa, koji je otvorio Duke of Wellington Hotel, te Matteo Marincovich (Marinković) iz Bola, koji je 1878. godine u Sydneyju otvorio Royal Pyrmont Bridge Hotel.

A onda su se počeli češće graditi hoteli, naročito u državi Victoriji.

Melbourne i zlatno doba Victorije

Melbourne je u početku prednjačio. Osnovan 1835. godine, zahvaljujući valovima emigranata brzo se razvio u grad. Država Victoria, u kojoj je smješten, druga je najmanja po veličini, ali najgušće naseljena.

Kroz 40 000 godina bila je domovina brojnih Aboridžina, čiji je život iz temelja promijenjen dolaskom Europljana privučenih vijestima o pronalasku zlata.

Prva nalazišta bila su na području Ballarata, a otkrivena su 1851. godine. Time je započela najveća zlatna groznica na svijetu. Od 1851. do 1860. godine u Victoriji se proizvodila trećina svjetske proizvodnje zlata.

Zato je ekonomski i demografski rasla pa je kroz desetak godina broj stanovnika sa 76 000 porastao na 540 000.

Hrvatski hotelijeri i poduzetnici

Prema pisanju Ilije Šutala nekoliko Hrvata otvorilo je hotele u Melbourneu već krajem 19. stoljeća.

Jedan od njih bio je Martin Pasquan (Paškvan), koji je došao 1865. godine iz okolice Rijeke. Po dolasku je otvorio restoran, a zatim i Station Hotel. Bio je poznat pa su u novinama opisivali gradnju njegove kuće kao najbolje u gradu.

Za Martinom je došao i njegov rođak Joseph Pasquan (Josip Paškvan) 1883. godine. U početku je radio razne poslove, a zatim vodio sedam hotela te na kraju postao vlasnik Park View Hotela u Parkvilleu.

S vremenom je proširio posao na Wangarattu i otvorio Commercial Hotel, koji je imao 43 sobe i plesnu dvoranu za 400 ljudi. Smatran je najboljim hotelom izvan Melbournea 1902. godine.

Hoteli kao središta života

U pionirskim danima hoteli su bili mjesta druženja i zabave, ali i nasušna potreba, naročito izvan gradova.

Kako su doseljenici bili siromašni, pronalazak zlata značio je početni kapital za pokretanje poslova. Većina je započinjala s otvaranjem prenoćišta, koja su se širila ovisno o potrebi.

To im najčešće nije bio jedini izvor prihoda, već su i dalje tražili zlato. Naši su uglavnom gradili tamo gdje je radilo što više Hrvata.

Međutim, nalazišta su se s vremenom iscrpila, rudari su odselili pa je s time nestala i potreba za smještajem. Hotele i prenoćišta je u tom slučaju bilo teško prodati, pogotovo ne za iznos koji su uložili.

Ilegalna trgovina i snalaženje

Nakon što je Vlada podržala gradnju hotela te izdavala uporabne dozvole, uvelo se nešto reda i normalizirao se život u mjestima gdje su bili rudnici.

Jedino na što se nije moglo utjecati bilo je ilegalno tržište alkohola, unatoč zabrani prodaje na nalazištima zlata koja je donesena 1854. godine.

Alkohol se prevozio danju i noću na sve strane i na sve načine. Brojni inspektori radili su na terenu i kažnjavali, ali to je imalo samo privremeni učinak. Naši su se ljudi snalazili na razne načine.

Antonio Yackovitze (Jaković?) došljak iz Dalmacije posudio je kočiju koja mu je služila kao putujuća trgovina za prodaju voća i povrća. Policajac u civilu kod njega je kupio slaninu, a potom ga je nagovarao da mu proda vino. Yackovitze se u početku nećkao, ali je na kraju popustio i zaradio kaznu od 2 funte, te 1 funtu i 10 penija sudskih troškova. Najgore od svega bilo je što su mu zaplijenjeni konj i kočija, koji nisu bili njegovi.

Mnogi su se Hrvati bavili prodajom alata, hrane i drugih potrepština za rudare, ali su ti poslovi dijelom bili paravan za prodaju alkohola.

Uz piće i kockanje, omiljena aktivnost među Hrvatima bio je biljar pa su se u nekim hotelima održavali i turniri.

Geronevitch, Arnerich i Entra

Na ilegalnu prodaju alkohola nisu bili imuni ni hotelijeri, koji su u tu svrhu trebali ishoditi dozvolu.

Antonio Geronevitch (Geronević) bio je vlasnik jednog od All Nations Hotela u mjestu Red Castle u ruralnom dijelu Victorije. Hotela toga naziva bilo je na više mjesta, a svima su vlasnici bili Hrvati.

Ilija Šutalo je zaključio da su tadašnji Hrvati, naviknuti na višekulturnost u Austro-Ugarskoj, takav način života nastavili i u novoj domovini.

Antonio Geronevitch je bio dvaput kažnjen zbog ilegalne prodaje alkohola. Njegova supruga prodala je čašu piva inspektoru u civilu za 6 penija, ali nije imala dozvolu pa je morala platiti kaznu od 5 funti. I on je jednom bio uhvaćen i kažnjen. Dozvolu je više puta tražio, a na kraju ju je dobio 1871. godine.

Nakon što je zaradio kao rudar, Paulo Arnerich (Arnerić) u Woods Pointu izgradio je Miner's Hotel, čije je otvaranje najavio 1864. godine u novinama, preporučujući komforni smještaj i prihvatljive cijene. Kada je prošla zlatna groznica i rudari počeli odlaziti, i Arnerich je odselio na Novi Zeland.

Frank Entra (Kentra) rodio se u Gružu 1826. godine. Plovio je kao pomorac pa ga je put doveo u Victoriju, gdje je ostao 1856. godine. Tražio je zlato na raznim mjestima, a oženio se Engleskinjom Sarah Shields.

Živio je u mjestu Yackandandah Junction. Jednom prilikom, dok je radio u rudniku, a supruga mu je bila izvan grada, kuća mu je izgorjela do temelja. Na svu sreću bila je osigurana pa je nakon isplate osiguranja 1880. godine kupio Waterloo Hotel.

Smješten preko puta pošte, hotel je postao najpopularniji u Yackandandahu, možda i zato što je Entra imao dozvolu za točenje alkohola. S vremenom je kupio i druge nekretnine, uključujući vilu u glavnoj ulici. Umro je 1904. godine, a hotel je radio do 1915., kada je oštećen u požaru. Nikada nije bio obnovljen, a danas se na njegovu mjestu nalazi Memorijalni vrt.

Antonio Radovich – otac Korumburre

Sigurno najpoznatiji hotelijer iz pionirskog vremena bio je Antonio Radovich (Radović), rođen u Potomlju 1838. godine.

U Victoriju je došao 1862. kao pomorac. Oženio je Irkinju Elizabeth Gill i imali su šestero djece.

Otvorio je Railway Hotel u Prahranu, a zatim i Exford Hotel u Melbourneu. Kasnije je kupio zemljište u Gippslandu, u mjestu Korumburra, gdje je značajno doprinio razvoju grada.

Njegov najpoznatiji hotel bio je Korumburra Hotel, luksuzno opremljena dvokatnica s 50 soba. Troškovi izgradnje iznosili su između 7000 i 9000 funti.

Gradnja je bila izuzetno zahtjevna jer se materijal dovozio iz 44 km udaljenog Drouina kroz blatnjave putove. Cigle su se izrađivale lokalno.

Hotel je svečano otvoren 26. veljače 1890. godine uz 250 uzvanika, banket i ples.

Postao je središte društvenoga života: tu su se održavali sastanci, društvena okupljanja, pa čak i prve mise.

Radovich je financirao školu, crkvu i druge institucije te s pravom nosi naziv oca Korumburre. Umro je 1903. godine, a glavna ulica u gradu je prozvana njegovim imenom.

Trojan Drvenica – trag u povijesti Australije

Sve te priče odnijelo je vrijeme, ali jedan je doseljenik ostavio najdublji trag u povijesti Australije, možda neprimjetno, ali trajno. Bio je to Trojan Drvenica.

Neki su započeli kao pomorci, da bi stvarni uspjeh postigli u nekome drugom poslu. Tako je doživio i Trojan Drvenica rođen u Trnovici kraj Dubrovnika 1838. godine. Kao dvanaestogodišnjak učio je zlatarski zanat, a zatim je odlučio postati mornar. 

Za vrijeme Krimskog rata, 1854. godine, britanski je brod uplovio u Dubrovnik da se opskrbi oružjem koje je trebalo prebaciti na ratište. Drvenica se ukrcao kao mornar s još dvojicom Hrvata, Ivanom Milovićem i Josipom Roseltićem. Kada su stigli u Sevastopolj, iskrcali su oružje, a ukrcali ranjenike i dezertere koje je trebalo prevesti u Englesku. 

Dezerterima se tamo sudilo, a presuda je bila da se transportiraju u Australiju. Na taj su način Drvenica, Milović i Roseltić stigli u Melbourne 1860. godine i odlučili tamo ostati. Pobjegli su s broda i hodali 20 dana da budu što dalje od luke. 

Došli su u dvjestotinjak kilometara udaljenu nizinu Goulburn Valley gdje je živjelo pleme Mooroopna Aboridžina. Nakon nekoliko godina čuli su da je proglašena amnestija za dezertere s brodova. Roseltić to nije vjerovao, pa je otišao Shepparton i tamo promijenio ime u Rossely. Drvenica i Milović vratili su se u Melbourne i prijavili se i upisali kao državljani Victorije. Onda su krenuli tražiti zlato, a Drvenica je iskoristio svoj zanat koji je naučio u Dubrovniku.

Kada su nešto zaradili u uštedjeli, Milović i Drvenica vratili su se u Mooroopnu. Milović je kupio zemlju i oženio se. Drvenica je također kupio zemlju i započeo saditi povrće, pšenicu i lozu. Počeo je proizvoditi vino i prodavati ga po susjedstvu. 

Posao je proširio i njegovo vino koje je nazvao Excelsior Wines proglašeno najboljim u Australiji. Već 1871. imao je najveći vinograd u Victoriji. Iz Francuske je doveo Henryja Fortina, tadašnjeg najvećeg stručnjaka za vina. Fortin mu je unaprijedio proizvodnju, a, boraveći među Hrvatima, oženio se Hrvaticom. 

Drvenica je započeo izvoziti vino u Europu i nositi ga na natjecanja. Tijekom dvadeset godina dobio je 300 zlatnih i srebrnih medalja za svoja vina, što do danas nikomu u Australiji nije uspjelo.

Od vinske etikete do državnog grba

Na etiketama vina Trojana Drvenice s lijeve je strane bio prikazan klokan a s desne emu, onako kako je sam Drvenica to bio osmislio i legalno registrirao. Nakon što se Drvenica tridesetak godina koristio svojim znakom, ujedinjeni dijelovi Australije (1901.) željeli su ga upotrijebiti na tadašnjem službenome državnom grbu. Budući da bi bio prekršaj učiniti to bez dopuštenja, počelo se vršiti pritisak na Drvenicu, i čak mu se prijetilo sudom. 

On se branio registracijom, koju je odobrila sama kraljica Viktorije. Nuđen mu je i novac da proda brand, što je Drvenica odbio. Na kraju je ipak popustio, i dopustio da klokan i emu s njegova branda budu besplatno postavljeni na državni grb. Tako je 1912. godine nastao australski grb, a odobrio ga je kralj George V..

Trojan Drvenica je umro 1927. godine, a naslijedio ga je nećak.

Priča o Hrvatima u Australiji priča je o hrabrosti, odricanju i nevjerojatnoj sposobnosti prilagodbe. Od anonimnih mornara do uspješnih vinara, hotelijera i poduzetnika, naši su ljudi ostavili dubok trag u zemlji koja im je postala drugi dom. Neki su od njih nositelji raznih priznanja koja im je dodijelila kraljica Elizabeta II.

U tom velikom povijesnom mozaiku posebno mjesto zauzima Trojan Drvenica, čovjek čiji je osobni znak postao dijelom identiteta jedne države.

Njegova priča simbolično povezuje sudbine mnogih tihih, upornosti punih ljudi, koji su daleko od domovine gradili novi život, ne znajući da će njihovi tragovi jednoga dana postati dio svjetske povijesti.

Kraj