Hrvati u Australiji – od prvih doseljenika do Trojana Drvenice i australskoga grba

Prvi dio

Prvi dolasci i nevidljivi tragovi

Hrvati su započeli dolaziti u Australiju već početkom 19. stoljeća. Mahom su to bili mornari koji su dezertirali s brodova na kojima su radili. Velik dio njih promijenio je prezime po dolasku, zbog lakšega izgovora, pa je njihovo postojanje često ostalo nezapaženo, a način njihova naseljavanja teško je rekonstruirati.

Prema relevantnom autoru Iliji Šutalu (Šutalo Ilija, Croatians in Australia, Wakefiels Press, Kent Town, 2004., str. 18.), do 1890. godine u Australiji je bilo više od 850 Hrvata. U taj broj ne ubrajamo one koji su povremeno dolazili brodovima, kao ni one koji su promijenili prezime.

Mnoge je privuklo otkriće zlata, ali nakon početnoga entuzijazma ili razočaranja što nisu uspjeli profitirati u vrijeme najveće zlatne groznice na svijetu, okrenuli su se drugim zanimanjima te postali radnici, trgovci, pomorci i ribari.

Najviše ih je tada bilo iz okolice Rijeke (17,9 %), iz Dubrovnika (11,1 %), s Brača (8,6 %), s Pelješca (7,8 %), s Hvara (5,8 %), iz Kotora (5,1 %), a 10,1 % bilo je iz neodređenih mjesta u Dalmaciji.

Prvi su doseljenici uglavnom dolazili brodovima iz Engleske, ali ne kao putnici, nego kao mornari, jer su na taj način plaćali put. Kliperi su bili brži od ostalih pa su mogli stići iz Engleske u Australiju za tri mjeseca.

Tako je, primjerice, u Melbourne doplovio kliper Queen of the East 15. lipnja 1854. godine, gdje se iskrcalo 390 putnika iz engleskoga Liverpoola. Tada su se iskrcali i prvi hrvatski doseljenici: Nicolo Baladinivich, Simon Chillivich, John Lussich, Guivani Perorish, Nicolo Perorish i John Vukasovich.

Oko 1880-ih brojni su brodovi s hrvatskim kapetanima i posadom dolazili u Australiju, da bi neki ondje zauvijek ostajali.

Obiteljski život i svakodnevica

Opisujući prve hrvatske doseljenike, Šutalo je prema dokumentima zaključio da su Dalmatinci u prosjeku bili viši od kontinentalaca, a pogotovo od Engleza. Mahom su se ženili u ranim tridesetim godinama i bili su desetak godina stariji od svojih družica, a svaki peti ženio se udovicom.

Imali su u prosjeku petero djece, čiji je mortalitet bio visok u najmlađoj dobi.

Budući da je do 1890-ih malo Hrvatica došlo u Australiju, samo 2 % Hrvata imalo je supruge iz svoje domovine. Najčešće su ženili Irkinje, Engleskinje i Škotkinje.

Na groblju Rookwood u Sydneyju samo je 40 % Hrvata na nadgrobnom kamenu imalo napisano mjesto rođenja. Neki su svojim kućama davali imena, pa se kuća Nikole Rajkovića iz Dubrovnika zvala Ragusa, a Matea Babare iz Staroga Grada zvala se Dalmacia.

Zanimljivo je da u Starome Gradu prezime Babare više ne postoji, već samo lokalitet u centru grada. Na to sam prezime naišla još jedino u Tacomi u američkoj saveznoj državi Washington.

Zlatna groznica i potraga za boljim životom

Paralelno s američkom Zlatnom groznicom odvijala se još veća Zlatna groznica na drugom kraju svijeta, u Australiji, ili Down Under, koja je privukla velik broj hrvatskih iseljenika. Neovisno o poteškoćama, Hrvati su se prilagodili brojnim promjenama koje im je život donio. Naše ljude možemo nazvati višestruko vještima jer su tijekom života dokazali da se najvećim dijelom mogu prilagoditi svakoj situaciji.

Kao i mnoge druge nacije iz toga vremena, ni naši ljudi nisu u domovini primili osobito obrazovanje, dapače, najčešće ga uopće nisu imali. U oskudnom okruženju bilo je malo prostora za zaposlenje.

Suočeni sa stalnim siromaštvom, mnogi su odselili u potrazi za ’’boljim životom“, pisala je Mary Stenning, rođena Alagić, koja se bavila poviješću doseljavanja u Australiju.

Posao su našli na brojnim mjestima britanskog carstva kao farmeri, ribari, pomorci, trgovci i ugostitelji.

U prvoj fazi Vlada Australije nije organizirala učenje engleskoga jezika za doseljenike, stoga su početkom 20. stoljeća bili dosta povezani s hrvatskim iseljeničkim zajednicama s drugih kontinenata, čak su primali novine iz Amerike i s Novog Zelanda.

Nakon velikog priljeva doseljenika 1920. godine, Hrvati su započeli izdavati vlastite novine. Prva poznata hrvatska organizacija bila je Croatian Slavonic Society, koja je osnovana u Boulderu u Zapadnoj Australiji 1912. godine.

Život u surovim uvjetima

Dolaskom u Australiju svakomu se život morao preokrenuti. S obzirom na prirodu poslova kojima su se bavili, Hrvati su se našli na raznim stranama. Neki su živjeli uz more, a neki u unutrašnjosti, u tzv. bushu, kako se slikovito naziva unutrašnjost Australije. Mnogi su kopali u rudnicima na nalazištima zlata i opala, a živjeli su u rupama u zemlji i na taj su se način branili se vrućine. Od rojeva muha branilo se tako da se na obod šešira vješalo plutene čepove. 

U Splitu je izlazio Pučki list od 1891. godine, a nedugo zatim već je imao brojne pretplatnike po cijelome svijetu, primjerice 300 u Novome Zelandu, oko 600 u Americi, a stizao je i do Australije. Značajan je izvor podataka jer su iseljenici pisali pisma uredniku koja je on redovito objavljivao. 

Iz Kelleberrina u Zapadnoj Australiji pisao je Viktor Tomić, 29. prosnica 1911. godine: Neprestano amo dolazi mnoštvo naroda. Svi misle: idem u Australiju; stat ću ondje dvije, tri godine, pa ću nagrnuti novca, a onda ću se povratiti doma i živiti ću kao beg, nu, kada prispiju ovamo, tada ih progju te misli a obujme ih žalost i tuga.

U Pučkom listu, broj 2 iz 1912., je objavljena vijest o smrtnom slučaju:

Pokop domoroca. U mjestu Kalgorlie (Kalgoorlie, Zap. Australija), australijske zemlje, umri dne 5. studenoga 1911. naš iseljenik Marijan Družijanić, kojemu njegova narodna braća učiniše lijep sprovod u onom tuđem svijetu i sagradiše lijepu grobnicu.

Čak i kada vijesti nisu bile vezane za smrtne slučajeve u pravilu nisu bile vesele.

Osobito je potresno odjeknulo priopćenje objavljeno u splitskom dnevniku Novo doba 2. veljače 1934., pod naslovom Borba Australaca protiv stranaca, s podnaslovom Popaljene kuće i trgovine – Bartolomejska noć. Na temelju kratke radijske obavijesti iz Bouldera u Zapadnoj Australiji javljeno je kako su domovi stranaca spaljeni te da je sve obavijeno plamenom.

Nekoliko dana poslije uredništvu je pristiglo pismo iz Zaostroga, u kojemu se izražava duboka zabrinutost mještana zbog tih događaja. Upravo su ondje brojni stanovnici Zaostroga i Drvenika, njih pedesetak, zaposlenih u rudnicima, bili hranitelji svojih obitelji. Neredi su izbili nakon incidenta u kojemu su se sukobili pijani Englez i Talijan, a Englez je pritom nesretno pao i smrtno stradao. Uslijedila je odmazda u kojoj su sustavno paljene kuće stranaca.

U sljedećem je članku podrobnije opisano što se zbilo: zapaljeno je osamdeset domova naših ljudi, koji su potom, zajedno s djecom, bili prisiljeni potražiti spas u šumi. Nažalost, događaji nisu prošli bez ljudskih žrtava, jer je u obrani života i imovine puščanim zrnom pogođen Jozo Katić. Iseljenici su potom uputili apel za pomoć u domovini, ističući kako je Katić bio jedini hranitelj svojih roditelja.

Premda je riječ o tridesetim godinama prošloga stoljeća, kada su vijesti putovale brže nego ranije, ali još uvijek sporo i često s velikim vremenskim odmakom, novine su imale presudnu ulogu u prenošenju informacija i oblikovanju javne svijesti. Unatoč raširenoj nepismenosti, novinski su se članci čitali naglas u krugu obitelji, u seoskim okupljalištima i pred gostionicama, kod župnika, postajući tako zajedničko iskustvo i ključni izvor spoznaje o svijetu izvan lokalne sredine. U nedostatku drugih komunikacijskih mogućnosti, tisak je predstavljao gotovo jedinu vezu između iseljenika i njihova zavičaja, kao i između udaljenih krajeva i šire javnosti, noseći vijesti koje su istodobno budile tjeskobu, solidarnost i osjećaj pripadnosti. 

Nastavlja se…