Chiloé – čileanski otok s hrvatskim tragovima

Prije tjedan dana oprostili smo se od dr. Carlosa Yuraca Sota, liječnika i jednoga od najistaknutijih pripadnika hrvatske zajednice na čileanskom otoku Chiloéu, koji je 14. kolovoza 2026. preminuo u Castru u 90. godini života. Njegova životna priča povezivala je Brač i Chiloé, hrvatsko iseljeništvo i čileansko društvo, medicinu i rad za zajednicu. 

No upravo je njegov odlazak prilika da malo bolje upoznamo i prostor u kojem je živio, otok na kojem hrvatska zajednica nikada nije bila brojna, ali je ostavila tragove kakve bismo prije očekivali u velikim središtima hrvatskoga iseljeništva.

Kada govorimo o Hrvatima u Čileu, najčešće pomislimo na Punta Arenas, Antofagastu, Iquique ili Santiago. Mnogo se rjeđe spominje Chiloé, veliki otok na jugu zemlje, udaljen od glavnih hrvatskih iseljeničkih središta.

A upravo ondje nailazimo na Villu Croacia, Bomba Croata, Palafitos Dalmacia, ulice nazvane po ljudima hrvatskoga podrijetla, hrvatski klub i obitelji koje već generacijama čuvaju uspomenu na krajeve iz kojih su njihovi preci stigli.

Otok koji živi svojim ritmom

Chiloé je površinom otprilike dvadesetak puta veći od Brača. Njegovo najvažnije središte Castro, grad s oko 40.000 stanovnika, jedno je od najstarijih čileanskih naselja.

Španjolci su otok počeli kolonizirati u 16. stoljeću, a tijekom vremena miješali su se s pripadnicima autohtonoga naroda Huilliche. Tako se postupno oblikovala posebna otočna zajednica čije se stanovnike naziva Chilotima.

Dugotrajna geografska izdvojenost ostavila je snažan trag na njihovu načinu života. Chiloé je stoljećima razvijao vlastite običaje, arhitekturu, gastronomiju, mitologiju i odnos prema moru. I danas, kada se dođe na otok, postoji osjećaj da ste zakoračili u svijet koji se razlikuje od kontinentalnoga Čilea.

Možda su se upravo zato dalmatinski doseljenici ondje relativno lako uklopili.

Chiloti i ljudi koji su stizali s hrvatskih otoka imali su mnogo toga zajedničkog. Život im je bio vezan uz more, ribarstvo, brodove, promjenjivo vrijeme i težak fizički rad. I jedni i drugi bili su naviknuti na skromne uvjete i na to da se obitelj i susjedi međusobno oslanjaju jedni na druge.

Hrvati su na Chiloé uglavnom stizali između 1910. i 1920. godine. Mnogi nisu dolazili izravno iz Europe, nego s krajnjega juga Čilea, ponajviše iz pokrajine Magallanes, gdje je već postojala brojna hrvatska zajednica. Među prvima su bili doseljenici s Brača.

Njihovih potomaka ni danas nema mnogo, ali nalazimo ih u zdravstvu, obrazovanju, brodogradnji, trgovini, ugostiteljstvu i drugim djelatnostima otočnoga života.

Dalmacija među palafitosima

Chiloé je posebno poznat po drvenoj arhitekturi. Njegove su crkve među najprepoznatljivijim spomenicima čileanske kulturne baštine, a šesnaest ih je uvršteno na UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Posjetitelju Castra pažnju će, međutim, možda još prije privući palafitos, šarene drvene kuće podignute na stupovima iznad obale.

Takav način gradnje nastao je zbog velikih razlika između plime i oseke. Za oseke kuće izgledaju kao da stoje iznad pješčane obale, na kojoj su često nasukani brodovi, dok pri plimi more ponovno dolazi pod njih.

I među tim karakterističnim kućama nailazimo na jedno poznato ime – Dalmacia.

Kompleks Cabañas Palafitos Dalmacia, u vlasništvu obitelji Burić, izgrađen je 2001. godine u sklopu obiteljskoga turističkog posla. Naziv Dalmacije na drvenim kućama iznad pacifičke obale lijep je, gotovo neočekivan podsjetnik na podrijetlo obitelji.

Nije jedini.

U blizini Castra postoji i naselje koje se zove Villa Croacia.

Za zajednicu koja nikada nije bila osobito brojna to su izrazito vidljivi tragovi. Oni pokazuju da se hrvatsko ime na Chiloéu nije zadržalo samo unutar obitelji nego je postalo dijelom lokalnoga prostora.

Obitelj Yurac i prva hrvatska društva

Među poznatijim hrvatskim obiteljima u Castru nalazi se obitelj Yurac, podrijetlom iz Bobovišća na Braču.

Otac nedavno preminuloga Carlosa Yuraca, Petar Jurač Pitalo, stigao je u Južnu Ameriku zajedno s bratom Albertom i sestrom Lucijom. Najprije su došli u Punta Arenas. Alberto se poslije preselio u Valparaíso, a Petar i Lucija stigli su 1920. godine u Castro.

Lucija se udala za Santiaga Serku iz Sumartina. Nikada nije naučila španjolski jezik, vrlo se malo družila s ljudima izvan obitelji i iz kuće je uglavnom izlazila kada bi išla u crkvu.

Njezina sudbina pokazuje onu manje romantičnu stranu iseljeničke priče. Za neke ljude odlazak nije značio brzo prihvaćanje novoga svijeta. Mogli su desetljećima živjeti u zemlji čiji jezik nikada nisu potpuno usvojili, a u mislima i navikama ostati vezani uz mjesto iz kojega su došli.

Sljedeće generacije obitelji Yurac već su bile sasvim uključene u čileanski život.

Carlos Yurac bio je 1973. jedan od osnivača društva Círculo Chilote Yugoslavo de Cultura. Uz njega su djelovali Alejandro Skármeta Kusanović, Ivo Goles Radnić i Vladimir Čaks.

To se društvo s vremenom ugasilo, ali potreba za okupljanjem ljudi zajedničkoga podrijetla nije nestala. Nakon povratka Carlosa Yuraca iz Santiaga 2004. godine osnovan je Club Croata Chiloé.

Njegov je značaj možda upravo u činjenici da na otoku nije postojala velika zajednica iz koje bi se članstvo samo po sebi obnavljalo. Ljude je trebalo tražiti, povezivati i podsjećati na zajedničko podrijetlo.

Carlosov brat Alberto Yurac također je ostavio trag u Castru. Bio je docent na Politehničkom institutu, a bavio se i novinarstvom surađujući s lokalnim listom Diario El Llanquihue. Preminuo je 1993. godine.

Grad ga nije zaboravio. Po njemu je nazvana Calle Periodista Alberto Yurac Soto.

Hrvatska prezimena na ulicama Castra

Alberto Yurac nije jedina osoba hrvatskoga podrijetla čije se ime nalazi na gradskom zemljovidu.

Jedna ulica u Castru nosi ime Edmunda Péreza Zujovica, jednoga od najpoznatijih čileanskih političara hrvatskih korijena. Bio je poduzetnik, jedan od osnivača Kršćansko-demokratske stranke, ministar javnih radova, a poslije i ministar unutarnjih poslova.

Njegova politička biografija nije bila bez kontroverzi. Posebno ju je obilježila policijska akcija u Puerto Monttu 1969. godine u kojoj su poginuli nenaoružani stanovnici bespravno podignutoga naselja. Događaj je izazvao snažan društveni odjek, a čileanski kantautor Víctor Jara u pjesmi Preguntas por Puerto Montt izravno je prozvao Péreza Zujovica.

Dvije godine poslije i sam je Zujovic postao žrtvom političkoga nasilja. Ubijen je u atentatu 1971. godine.

Unatoč kontroverzama njegova političkog života, činjenica da je obnašao najviše državne dužnosti učinila ga je važnom osobom čileanske političke povijesti te njegovo ime nose ulice u više gradova, među njima i u Castru.

Tu je i ulica nazvana po Juliju Miserdi Peruzovicu, jednom od osnivača tamošnjega dobrovoljnog vatrogasnog društva, kao i ulica Normana Garina Roja, čija je supruga bila Splićanka Jugana Borović. Njihova je priča također tipično iseljenička: upoznali su se tijekom njezina posjeta rodbini u Santiagu.

Bomba Croata

Posebno zanimljivo mjesto u hrvatskoj povijesti Chiloéa pripada vatrogastvu.

Godine 1959. u Castru je osnovana Quinta Compañía de Bomberos, a među njezinim su osnivačima bili Domingo Yurac, Julio Barrientos Bilisco i Julio Miserda.

Dobrovoljna vatrogasna društva u Čileu imaju mnogo veću društvenu ulogu nego što bismo to možda pretpostavili iz hrvatske perspektive. Ona su važan dio lokalne zajednice, a često su ih upravo iseljenici koristili kao način da novoj sredini pokažu pripadnost i zahvalnost.

Godine 2010. društvo je službeno dobilo naziv Bomba Croata, čime je sačuvalo uspomenu na hrvatske korijene svojih osnivača. Svečanosti je nazočila i tadašnja veleposlanica Republike Hrvatske u Čileu Vesna Terzić.

To je još jedan primjer zanimljive pojave koju susrećemo diljem Čilea: hrvatski identitet nije se očuvao samo folklorom i proslavama nego kroz ustanove koje služe čitavoj lokalnoj zajednici.

Od Blata na Korčuli do Castra

Hrvatski tragovi na Chiloéu nisu vezani samo uz iseljenike i njihove potomke.

U Castru je boravila i blažena Marija Propetog Isusa Petković iz Blata na Korčuli, utemeljiteljica Družbe Kćeri milosrđa Trećega samostanskog reda svetoga Franje.

U Južnoj Americi djelovala je od 1940. do 1952. godine te osnivala i razvijala redovničke zajednice. Budući da je teško podnosila oštru klimu Punta Arenasa, zbog zdravstvenih je razloga određeno vrijeme provela u Castru.

Kada sam posjetila tamošnju zajednicu Kćeri milosrđa, u njoj je živjela i hrvatska redovnica sestra Fides Mandica Babić, rođena u Metkoviću.

Nakon srednje škole pristupila je Družbi u Blatu na Korčuli, završila teološki studij u Zagrebu i radila kao vjeroučiteljica. Poslije je u Rimu obnašala dužnost vrhovne tajnice te dobro upoznala rad sestara u Južnoj Americi.

Želja da jednoga dana i sama ode na taj kontinent ostvarila joj se 2016. godine, kada je stigla u Santiago, a ubrzo zatim i u Castro.

Ondje je pomagala u školi i domu za 26 srednjoškolki iz siromašnijih obitelji. Djevojke su tijekom tjedna stanovale kod sestara, dok su vikende provodile sa svojim obiteljima.

Misiju je zatekla u prilično lošem stanju, dijelom zbog nedostatka novca, a dijelom zbog šteta koje je ostavio potres. Uz pomoć donacija uspjela je poboljšati uvjete u domu i djevojkama osigurati ugodniji život.

Tako se hrvatska priča na Chiloéu isprepleće i s humanitarnim i redovničkim djelovanjem.

Hrvatski trag vodi sve do Quellóna

Putujemo li od Castra prema jugu, nakon stotinjak kilometara stižemo u Quellón, grad na krajnjem jugu otoka.

Ondje živi Miguel Vukasović Kovačić, rođen 1941. godine u Punta Arenasu.

Njegov otac Mijo Vukasović Sovulj, sin Filipa i Jerke, rođen je 1899. u Kučićima kraj Omiša. U Čile je stigao 1937. godine i nastanio se u Porveniru na Ognjenoj zemlji, gdje je tada živjela brojna zajednica ljudi podrijetlom iz omiškoga kraja.

Miguel se poslije preselio na Chiloé i bavio se hotelijerstvom, ugostiteljstvom i trgovinom. Njegova kći Yasna predstavljala je Čile na izboru za Miss svijeta 1997. godine.

Iako ne živi u Castru, Miguel pripada Clubu Croata Chiloé i pridružuje se okupljanjima hrvatskih potomaka.

Upravo takve obiteljske poveznice pokazuju koliko su migracije unutar Čilea bile važne za nastanak hrvatskih zajednica. Ljudi nisu uvijek ostajali u prvome gradu u koji su stigli. Iz Punta Arenasa odlazili su prema Valparaísu, Santiagu ili Chiloéu, stvarajući nove male ogranke hrvatskoga iseljeništva.

Mala zajednica, veliki trag

Hrvata na Chiloéu nikada nije bilo mnogo. Upravo zato iznenađuje koliko je njihov trag vidljiv.

Nalazimo ga u nazivima ulica, u vatrogasnom društvu, turističkim objektima, školstvu, zdravstvu, gospodarstvu, redovničkom djelovanju i obiteljskim pričama.

Nisu ondje stvorili veliku etničku četvrt niti zajednicu usporedivu s onima u Punta Arenasu ili Antofagasti. Umjesto toga, postupno su postali dio Chiloéa.

Možda je upravo to najzanimljivija priča.

Prva generacija stizala je s Brača, iz omiškoga kraja i drugih dijelova Dalmacije noseći sa sobom jezik, običaje i sjećanje na stari kraj. Sljedeće generacije postale su liječnici, profesori, novinari, poduzetnici, vatrogasci i arhitekti.

Postali su Chiloti.

Ali trag zemlje predaka nije nestao.

Zato se na jednom velikom otoku usred čileanskoga juga i danas može naići na ime Hrvatske ondje gdje ga najmanje očekujemo – na kućama iznad mora, na vatrogasnom domu, na gradskim ulicama i u imenima zajednica.

I možda upravo u tome leži posebnost hrvatskoga Chiloéa: brojčano malen, ali dovoljno duboko ukorijenjen da je hrvatsko ime postalo dijelom otočne svakodnevice.