Hrvati u Australiji – od prvih doseljenika do Trojana Drvenice i australskoga grba - drugi dio

Drugi dio

Osobna priča: Marica Blagaich

Urezala mi se u sjećanje priča Marice Blagaich (Blagaić), rođene Šeparović, koju mi je ispričala u svojoj velikoj kući u Spearwoodu u Zapadnoj Australiji, gdje je došla s majkom Cecilijom 1938. godine k ocu kojega do tada nikada nije vidjela.

On je napustio domovinu nakon vjenčanja i ostavio trudnu suprugu, računajući da će mu se s djetetom pridružiti nakon što rodi. Nije ni slutio da će mu trebati deset godina da zaradi za njihov put.

Susret s ocem bio je svojevrstan šok za Maricu, jer ga je poznavala samo s fotografija. Po dolasku ga je Cecilija pitala gdje im je kuća, na što je on pokazao na zamotuljak ispod ruke. Bio je to šator u kojemu su trebali stanovati.

Marica je danima molila majku da se vrate u svoju kuću u Veloj Luci, ali na kraju su se svi prilagodili.

Marica se sjećala: majka je kuhala ispod stabla, pa joj se učinio veliki napredak kada je napokon dobila staru peć u kolibi u kojoj je spremala obroke za njih i nekoliko drvosječa. Nije bilo škole, a ona je u Veloj Luci završila drugi razred. Poštar je predložio da se upiše u dopisnu školu.

Po dolasku u Australiju Cecilija je zatrudnjela. Za liječnički pregled trebalo je otići u 75 km udaljeni Norseman, a noge su joj otjecale. Jedina pomoć bile su joj susjede.

Marica se prisjeća i brojnih Aboridžina koji su dolazili cijepati drva za šalicu čaja. Cecilija bi im uvijek ponudila i kruha.

U visokoj trudnoći ipak je odvezena u Norseman, gdje je 1939. godine rodila sina Ronalda.

Hrvati u Zapadnoj Australiji

Zapadna Australija privlačila je Dalmatince jer ih je dijelom podsjećala na rodni kraj. Prema podatcima kojima je raspolagao publicista Milostislav Bartulica, oko 1938. godine na području Pertha i okolice živjelo je oko 5000 Hrvata iz Hrvatskog primorja, Istre, Šibenika, okolice Makarske i Vrgorca te srednjodalmatinskih otoka Korčule, Visa, Hvara i Šolte.

Osim što su radili u rudnicima zlata, bili su pomorci, lučki radnici i ribari. Najviše ih je bilo u Perthu, Albanyju, Fremantleu, Boulder Cityju i Kalgoorlieju.

Bartulica piše da su prve naše skupine iseljenika u Australiji zabilježene 1838. godine, pa su Hrvati bili pozvani sudjelovati na proslavi 150. obljetnice naseljavanja Europljana. Bartulica je to ovako komentirao:

S ponosom pomorskog kulturnog naroda, s predajom starog uljudbenog naroda Europe i hrvatski su izseljenici proslavili otkriće novog kontinenta za cijelu bijelu rasu i posebno za naš hrvatski narod.

I Mary Stenning u svojim istraživanjima već sredinom 19. stoljeća uočava značajan broj Hrvata u Zapadnoj Australiji. U matičnim knjigama umrlih ona nalazi Johna Vucicha koji je preminuo 1879. u dobi od 41 godine, zatim tridesetjednogodišnjeg Antonia Zicominicha koji je preminuo 1888. godine te Marinu Radovanic, koja je umrla 1897. godine kao četrdesetdvogodišnjakinja. Zapisano je da je rođena u Dalmaciji, a po mojoj procjeni to je prezime s otoka Hvara.

Jače hrvatske skupine stižu od 1900. godine pa nadalje, kada je otkriveno zlato. Za vrijeme ekonomske krize koja je 1931. godine zahvatila zemlju, u Australiji je bilo oko 27 hrvatskih naseobina. Nedugo zatim izbrojeno je oko 15 000 Hrvata koji nisu bili samo rudari i farmeri, već i pomorci i ribari.

Ribarstvo i pioniri među Hrvatima

Ribarstvo je u Zapadnoj Australiji važan dio gospodarstva, a glavna ribarska luka je Fremantle.

Među pionirima ribarstva u Australiji bio je Joseph Marian (Josip Marijan), rođen 1835. godine u Pitvaman a Hvaru, koji je došao u Melbourne 1865., gdje se bavio ribarstvom do 1897. godine. Zatim je otišao u Zapadnu Australiju, u Fremantle. Od 1901. godine ostavio je ribarstvo, preselio se u Armadale i bavio se vinogradarstvom. Nije se ženio, već je doveo nećaka Antu Marijana da mu pomaže. Prve godine proizveli su 4550 litara vina. Vinarija naziva Slavonian bila je uspješan posao, a 1913. proizveli su 36 400 litara vina. Josip je umro 1914. godine, a Ante se vratio na Hvar nakon Prvoga svjetskog rata, da bi potom ponovno otišao u Australiju.

Tamo je živio i Nicholas Gableish (Nikola Gabelić), rođen u Vrboskoj. Oženio se u Fremantleu 1879. i imao je šestero djece. Skrasio se u Albanyju, gdje se bavio prijevozom putnika brodom, a kasnije i poljoprivredom te mljekarstvom. Umro je 1935. godine.

Među najranijim doseljenicima su bili:

Girolamo Vodanovich, rođen na Visu 1852., došao je sa suprugom u Australiju 1885. Bavili su se prodajom oštriga.

Vlaho Miloslavich, rođen u Dubrovniku 1853., radio je kao pomorac i rudar te se oženio u Zapadnoj Australiji 1900. godine.

Antonio Ivanusich stigao je u Australiju 1892., a već sljedeće godine radio je kao ribar u Fremantleu.

Mary Stenning zabilježila je da je tijekom Prvoga svjetskog rata u logorima u Zapadnoj Australiji umrlo 27 zatvorenika hrvatskog podrijetla, uglavnom rudara, radnika i drvosječa.

Brodolom barka Stefano (1875.)

Druga polovica 19. stoljeća obilježena je i brodolomom barka Stefano, koji se nasukao kraj poluotoka North West Cape 27. listopada 1875. godine.

Brod je bio izgrađen 1873. u riječkom brodogradilištu braće Brazzoduro. Bio je dug 50 metara i nosivosti 1000 tona. Posada je bila hrvatska, a činili su je kapetan Vlaho Miloslavić i članovi iz Dubrovnika i drugih krajeva.

Sačuvan je brodski dnevnik kojemu je dodan rječnik aboridžinskoga govora. Svjedočanstvo o nesreći zapisao je dominikanac Stjepan Skurla prema kazivanju preživjelih.

Brod se noću nasukao na greben, raspuknuo i posada ga je morala napustiti. Spasilo se deset od šesnaest članova posade, dok je kapetan poginuo.

Preživjeli su izgradili kolibu i preživljavali uz minimalne količine hrane. Aboridžini su im pomogli pronaći vodu. Nakon tri mjeseca preživjela su samo dvojica, Miho Bačić i Ivan Jurić, koje su Aboridžini održali na životu dok nije naišao engleski brod i odvezao ih u Fremantle. Bačić se po povratku usavršio i postao kapetan.

Brodogradnja i hrvatski trag

Kao i na svakome mjestu uz more, u Zapadnoj Australiji postojala je potreba za brodograditeljima. Mnogi Hrvati imali su dozvole za gradnju brodova u vlastitim dvorištima. Takav primjer je brod Slaven koji je izgrađen 1960. godine u dvorištu Stojana Marinovicha.

Uz brodogradnju Zapadne Australije usko je vezano prezime Sambrailo.

Marko Sambrailo (1925. – 2011.) došao je u Australiju 1948. godine. Brodograditeljski zanat učio je od oca na Korčuli. Nakon rata emigrirao je u Italiju, a zatim u Fremantle, gdje se oženio i osnovao obitelj. Njegova braća također su došla u Australiju, gdje su zajedno gradili brodove. Marko je kasnije osnovao vlastito brodogradilište Marko Slipways i tijekom 50 godina rada stekao reputaciju jednoga od najboljih graditelja brodova u Australiji.

Posao je nastavio njegov sin kroz tvrtku Marko Boats Australia Pty. Ltd.

Braća Sambrailo bila su posljednji proizvođači drvenih brodova u Australiji. Jedan od poznatih brodova bio je Mara, izgrađen 1980. godine.

Nastavlja se...