Kad su Supetrani iz Čilea osvijetlili svoj rodni grad

Ponekad jedan požutjeli list papira može ispričati više od cijele knjige. Upravo takvi su dokumenti koje sam ovih dana dobila iz Antofagaste u Čileu: dragocjeno svjedočanstvo o tome koliko su hrvatski iseljenici, i nakon desetljeća provedenih tisućama kilometara od domovine, ostali vezani uz svoj rodni Supetar. Dokumente mi je ljubazno ustupio Žarko Andrés Yakšić Miranda, čime je pridonio očuvanju zajedničke povijesne baštine hrvatskih iseljenika u Čileu.

Riječ je o iznimno rijetko sačuvanom dokumentu koji, osim popisa darovatelja, donosi i podatke o načinu prikupljanja sredstava te predstavlja vrijedan izvor za proučavanje humanitarnih aktivnosti hrvatskih iseljenika u Čileu tijekom prve polovice 20. stoljeća.

Riječ je o dopisu koji je 6. srpnja 1928. godine iz hotela Londres u Antofagasti upućen Općinskom upraviteljstvu u Supetru. U njemu predstavnik supetarske zajednice izvještava kako je među iseljenicima prikupljen novac za uvođenje električne rasvjete u mjestu te posebno naglašava da će sredstva biti namijenjena postavljanju električne rasvjete u domovima siromašnijih stanovnika.

Dokument odiše iskrenim ponosom. Autor piše kako su Supetrani u Antofagasti s velikim zanimanjem pratili napredak rodnoga mjesta, radujući se svakoj novoj vijesti o razvoju, izgradnji i modernizaciji. Elektrifikaciju nisu doživljavali samo kao tehnički napredak nego kao simbol boljeg života za svoje sumještane.

Popis koji govori više od brojki

Uz pismo se nalazi detaljan popis čak 87 darovatelja, uz točno navedene iznose koje je svaki od njih uplatio.

Najveći pojedinačni dar dao je Nikola Vušković, čak 9.000 pesosa. Slijedi Frane Petrinović s donacijom od 2.000 pesosa, dok je Ivan Razmilić darovao 1.000 pesosa. Većina ostalih priloga iznosila je između 50 i 200 pesosa, što pokazuje da su u akciji sudjelovali gotovo svi, bez obzira na svoje materijalne mogućnosti.

Posebno je zanimljivo da se u dopisu navodi kako će Frane Petrinović prilikom dolaska u Supetar pružiti i dodatnu pomoć, kao što je to činio i ranijih godina. Ta kratka napomena najbolje govori koliko je pomoć rodnom kraju bila sastavni dio života mnogih naših uspješnih iseljenika.

Frane Petrinović jedna je od najznačajnijih osoba u povijesti hrvatskog iseljeništva u Čileu i jedan od najuspješnijih gospodarstvenika koje je dao otok Brač.

Rođen je u Supetru 3. ožujka 1882. godine, a već kao osamnaestogodišnjak, 1900. godine, iselio je u Čile. Počeo je skromno u Antofagasti, ali se zahvaljujući poduzetničkom talentu ubrzo probio među vodeće ljude čileanske industrije salitre. Poslovno je usko surađivao s drugim istaknutim hrvatskim poduzetnicima, osobito s Paškom Baburizzom, te je postao jedan od suvlasnika velikih salitrera, među kojima je bila i Chacabuco u zaleđu Antofagaste. Salitrera Chacabuco bila je jedna od najvećih i najpoznatijih u sjevernom Čileu, a upravo je industrija salitre početkom 20. stoljeća stvorila bogatstvo brojnih hrvatskih iseljenika.

Osim što je bio industrijalac i bankar, Petrinović je bio i veliki dobrotvor. Bio je među utemeljiteljima hrvatskih iseljeničkih ustanova u Čileu te jedan od osnivača Jugoslavenske narodne obrane 1915. godine. Tijekom Prvog svjetskog rata financijski je pomagao rad Jugoslavenskog odbora u Londonu, koji se zalagao za oslobođenje južnoslavenskih naroda od Austro-Ugarske.

Nakon velikog poslovnog uspjeha u Čileu preselio se 1922. godine u London, ali je zadržao poslovne veze s Čileom. Od 1939. živio je u New Yorku, gdje je umro 1951. godine. Pokopan je u obiteljskom mauzoleju u Supetru, koji je projektirao znameniti kipar Toma Rosandić. Na njegovu mauzoleju uklesan je čileanski državni grb, jedinstven takav primjer na europskom tlu.

Njegova donacija od 2.000 pesosa predstavljala je iznimno velik iznos. Procjenjuje se da bi prema današnjoj kupovnoj moći odgovarala vrijednosti od približno 50.000 eura, što dovoljno govori o njegovoj velikodušnosti i trajnoj povezanosti s rodnim gradom.

Ukupno je prikupljeno 11.275 pesosa, od čega su odbijeni troškovi bankovne doznake i mjenice, pa je Općini u Supetar doznačeno 11.000 pesosa.

Iz dokumenata je jasno da 11.000 pesosa nije bila obična donacija, nego iznos kojim se mogao financirati važan javni komunalni projekt. U to vrijeme Čile je prolazio kroz gospodarski procvat zahvaljujući rudarstvu u Antofagasti, a plaće su ondje bile među najvišima u zemlji.

Procjenjuje se da je 11.000 pesosa 1928. godine predstavljalo vrijednost za koju se moglo kupiti između dvije i četiri obiteljske kuće, što bi se prema današnjoj kupovnoj moći moglo usporediti s nekoliko stotina tisuća eura.

Dokument, međutim, otkriva nešto još važnije od samog iznosa. Činjenica da je gotovo 80 posto ukupno prikupljenog novca donirao Nikola Vušković, dok je preostalih dvadesetak posto prikupilo još 86 darovatelja, pokazuje da je akcija bila zajednička, ali i da je iza nje stajao jedan iznimno imućan Supetranin spreman preuzeti najveći dio financijskog tereta. Istodobno, činjenica da se akciji odazvalo još osamdeset i šest iseljenika svjedoči o snažnom osjećaju zajedništva i odgovornosti prema rodnom kraju.

I oni koji nisu sudjelovali

Posebno zanimljiv detalj nalazi se na posljednjem listu.

Ondje je sastavljen i kratak popis dvanaestorice Supetrana iz Antofagaste koji nisu dali prilog.

Danas bi nam se takav popis mogao učiniti neobičnim, ali on zapravo odražava duh vremena. U tadašnjim iseljeničkim zajednicama pomoć rodnome kraju smatrala se moralnom obvezom. Zajednica je željela pokazati kako je učinila sve da uključi svakoga, a istodobno je zabilježila i one koji se akciji nisu odazvali.

Iseljeništvo koje nije zaboravilo dom

Ovi dokumenti podsjećaju da hrvatsko iseljeništvo nije domovini pomagalo samo riječima. Gradili su škole, crkve, domove, financirali vodovode, elektrifikaciju, stipendirali učenike i pomagali siromašnima.

Supetar je samo jedan od brojnih primjera. Diljem Južne Amerike hrvatski su iseljenici desetljećima prikupljali sredstva za razvoj svojih rodnih mjesta, ostavljajući trag koji je često ostao zaboravljen u arhivima.

Ovakvi dokumenti ne svjedoče samo o povijesti elektrifikacije Supetra. Oni svjedoče o ljudima, o njihovoj velikodušnosti, uspjehu stečenom u dalekom svijetu i trajnoj želji da dio toga uspjeha podijele sa svojim rodnim mjestom. Upravo zato predstavljaju neprocjenjiv dio hrvatske iseljeničke baštine.

Zato dokumenti iz Antofagaste imaju mnogo veću vrijednost od samih brojki koje sadrže. Oni svjedoče o ljudima koji su možda živjeli na drugom kraju svijeta, ali im je srce ostalo na Braču.

Gotovo stotinu godina kasnije njihova pisma i popisi darovatelja ponovno progovaraju kao podsjetnik da se ljubav prema zavičaju može mjeriti ne samo riječima nego i djelima.

Možda su mnogi od tih ljudi umrli daleko od rodnoga Brača, ali zahvaljujući ovakvim dokumentima njihova ljubav prema Supetru i danas svijetli jednako snažno kao i prva električna svjetla koja su pomogli upaliti prije gotovo jednog stoljeća.