Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (8. dio)

Sad sam opet tu. Zna mi se dogodit da važne i drage goste dočekam s poderanim čarapama. Ili da otvorim vrata obučen samo u gaćice. S nekima od gostiju tako postanem, ili i dalje ostajem, prijatelj. Ne zbog rupa na čarapama, a sigurno ne zbog ne znam već kakvih ili čijih gaćica. Kaj god. Prijateljujemo zbog kemije i vibracije. Jer navodno, sve je frekvencija… Svi titramo… Neka su titranja manje a neka više kompatibilna sa određenim drugim ili trećim titranjima… Uf. Ovaj je uvod kompliciran.

Noćima rijetko sanjam. Ili se snova, u svijetlom dijelu dana, više ne sjećam.

Nema dugo sam slikao sa jednom malom curom. Sad znam da je talentirana za crtanje i slikanje.

Do kraja svibnja će mi jedan crtež biti izložen u Mauricijusu. Crtež sam prije dosta godina donirao jednoj umjetničkoj udruzi koju vodi moj kolega slikar Dev. Upoznali smo se u živo 2008. godine u Pekingu. Izlagali na jednoj jako velikoj međunarodnoj izložbi umjetnosti. Ja sam onda jedini predstavljao scenu Kneževine Lihtenštajn a jedna od reprezentativki Hrvatske je bila draga kolegica s kojom sam pohađao Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Dubravka iz Dubrovnika. Kad me vidjela u Pekingu, mislio sam, skljokat će se na pod. Crtež izložen u Mauricijusu je portret jednog od mojih naj frendova uopće. Isti je umro pred godinu dana. Sergio. Portugalac. Rođen u Mozambiku. S Portugalkom a Švicarkom Marijom, rođenoj u Angoli, dobio je prvo sina. Ja sam mu krsni kum. Kumče mi je sad u Ugandi. Moja djeca gdje su, ne znam. Rodila ih jedna Lihtenštajnka!

Ako ste pročitali prošli nastavak, znat ćete zašto ovaj dio teksta počinjem ovako… 

Božić je bio za nekoliko dana! Ljudi su donijeli sendviče, vino i kolače. Jeli smo i pili. To je bilo sjajno. Jedna sedamdesetogodišnjakinja je otvoreno i skoro pred svima izjavila da je šteta što više ne može biti dvadesetjednogodišnjakinja. Da je to moguće, htjela bi činiti "ono" sa mnom! Ili je možda rekla nešto drugo a ja je krivo razumio? Hm… U svakom slučaju, dala mi je svoju adresu i mogao sam ju kontaktirati prije povratka u Švicarsku. Povratak? Da. To je putovanje unatrag. Za mene je ono putovanje izgledalo u suštini kao putovanje nikuda. Da, u biti, nisam imao volje vratiti se. Samo putovati. Putovati! U različitim smjerovima. Biti na putu. Jahati u "dobrom sedlu".

Sljedeći dan je počeo igrom klikera. Philip i ja se nismo najbolje slagali. Zato sam otišao u polja. Ponio sa sobom materijal za crtanje. Htio sam (skoro pa silujući se) nešto nacrtati, skicirati. Vani je bilo hladno i morao sam se brzo vratiti. Vraćajući se svađao sam se. Sam sa sobom. I dovoljno glasno. Na hrvatskom. U engleskom polju. Pričao sam, mrmljao i gunđao "sve i svašta".

 

Vraćajući se, sreo sam jednu ženu. Na uskoj stazi. Pored šumarka. Šetala je psa. Čudio sam se. Životinja me nije htjela rastrgati. Žena i ja smo kratko popričali. Rekla je da ne govorim engleski tak loše. Pas je zanijemio. Na rastanku smo si poželjeli sretan Božić, sretnu Novu godinu.

Kasnije sam čekao Claire. Na autobusnoj stanici. Prišla je i dala mi ruku. I torbu. Krenuli smo kući. Na istoj autobusnoj stanici je bila i Judy. Nije važno ali, rastavljenica. Čekala je kćer koju sam upoznao dan ranije.

Kad je Claire završila s jelom dala mi je zadaću. Trebao sam joj složiti kapu ili papirnati šeširić za božićni domjenak koji se održavao u njezinoj školi. Jako sam se trudio.

 

Sutradan sam morao ranije ustati. Jer smo išli u Claireinu školu. Glumila je u dječjoj predstavi i imala glavnu ulogu. Bila je Mary. Marija. Majka dječaka Isusa. Bila je dostojna svoje uloge. Sisterica mi, i tata od Claire su ju ovjekovječili foto-kamerom. I meni je bilo dopušteno fotografiranje s glavnom glumicom.

Došla je Julie. Sa sobom donijela videokasetu "Prljavi ples". I foto album sa slikama s ljetovanja u Dubrovniku. I na slapovima Krke. Lijepo. Konačno sam dobio i fotopodatke o ovim prirodnim ljepotama u mojoj, a ne njezinoj domovini.

Dan poslije... 

Shvatio sam da sam opet sam kod kuće. Sisterica je otišla trenirati vožnju auta. Supružnici Bevan su radili. Claire je bila u školi. Natočio sam viski. A onda još jedan. Rado sam eksperimentirao. Miješao viski s limunadom. Jer u kući nije bilo Cole.

Pustio sam ploču Nata Kinga Colea. Zatim “Simply Reda”. Zanimljiva kombinacija. Nat King Cole i Simply Red! Puno bolja je kombinacija sisterice. Jednako je voljela slušati Šemsu Suljaković i Billyja Idola. To je bilo uistinu ludo! Šemsa - Billy Idol. U pomoć!

A sad sam opet tu. Drapljem se i čoham gdje samo mene svrbi. Ne volim čohat nit drapat druge. Tako mu drape kokošje i purine! Jel' uopće znate što je "drapa"?

Osim toga promoviram na mreži našu ovdje udrugu umjetnika. U tu i takvu promidžbu sam već ulupal mnoge, mnoge sate rada. Prodajem se prejeftino. Ili za ništa! Smiju mi se iza leđa. Opet. S pravom dakako. Ne smije se iskakat iznad prosjeka. Nikada i nigdje. Masa to ne oprašta i sve će učinit, utući te, ukamenovat ako treba! U prosjek im.

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (7. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (9. dio) >>