Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (9. dio)

Sad sam opet tu. S vama u tuzi, veselju, stranom jalu i nadanju. S vama u promašajima i dobroćinstvima. U zajedništvu i sumnji. U razdvajanju neodvojivog. S vama u minimaksimalističkoj kreaciji i višesmiselnosti. Dobro je da inspiriramo jedni druge. A nije dobro kad ta inspiracija proizvodi vibre loših predznaka. Sad sam eto tu. Imam ponešto vremena za sastanke i rastanke. Neki rastanci bole slično kao i oni već davno prošli. Imam vremena svratiti na poneko događanje. Upoznati druge ljude. Saslušati njihove programe i upoznati se s njihovim projektima. Biti dio zabavnog programa. Stajati na pozornici. Opet glumiti… 

Nakon svih dugih godina izbivanja shvaćam da se ljudi ovdje nisu posebno promijenili. Pogotovo u smislu obećanja pa neodržavanja tog istog. Meni je to jednostavno nerazumljivo. Ne razumijem zašto mi netko obeća da će doći idući vikend pogledati "stvar" pa ćemo se dogovoriti za posao. Vikend prođe, nitko ne dođe. Sredinom tjedna poslije onog vikenda nazovem tipa i pitam da li sam ga krivo razumio. Ne sjećam se što je odgovorio ali znam da je obećao da će doći dan poslije. U neradni četvrtak. Sad već imamo opet radni četvrtak a njega još nema, nit se još nije smilovao nazvati i reći možda da ga ne zanimam, nit moji novci, i da neće doći i nek si onu „stvar“ kaj se njega valjda tiče, uguram (nedaj Bože) u… Pa kaj to je? Čemu to i zašto? Čime te i takve "antidiscipline krive kičme"? Svašta…

Prisjećam se Engleske…

Pojavila se Julie i pozvala me prošetati s nekim tamo mještanima kroz selo. Čestitati Božić ostalim mještanima. Naravno da sam pošao rado i s posebnim entuzijazmom. Julie me upoznala s Dominikom i još jednim mladim muškarcem iz Australije. Gotovo je svatko kod sebe imao svjetiljku i komad papira s notnim zapisima božićnih pjesama. Nisam mogao puno pjevati a to ne čudi. Znao sam samo malo engleskog i nisam imao pjesmaricu ni svjetiljku! Jedan bračni par koji je imao kuću na kraju sela pozvao nas k sebi. Svi smo „besramno“ ušli u kuću. Dvadesetak nas. Pošto smo otpjevali dvije pjesme, dobili smo crno i bijelo vino. Popio sam dvije čaše crnog. Julie me predstavila:

“On je Đurđickin brat i dolazi iz Jugoslavije. Ne, ne iz Jugoslavije… iz Hrvatske.”

Prisutni su se samo čudno smješkali i gledali u mene kao u živi, ​​poludragi suvenir koji je pao odnekud iz svemira. I kao da sam tamo jahao zvjezdani rep leteće repatice. Gore u mračnom svemiru. Pa da sam odande pao ravno na područje Brightwell Baldwina.

Nakon kratkog druženja s domaćinima vraćali smo natrag. Stali smo usred sela. Ispred pivnice. Zapjevali smo a onda smo, samo nakon dva stiha, bili pozvani u birtiju. To mi je bilo too much. Rekao sam Julie da se vraćam. Budući da nisam znao dobro ni pravilno pjevati, nisam se htio osramotiti na engleskom u pravom engleskom pubu.

Tijekom sljedećeg dana upoznao sam Barbaru. Australku udanu za Engleza. Sisterica je ponekad čuvala Barbarinih dvoje djece.

Dan kasnije pomogao sam susjedu Philu. Spremali smo slamu i sijeno. Sijeno je bilo spremano za Philovog mršavog konja. Ah da… sijeno! Ludnica! Zbog njeg sam se sjetio sljedećih detalja…

Kad sam bio dječak morao sam tovariti sijeno na kola i istovarivati s njih. I slagati ga u stog ili potkrovlje štale. Sijeno kod kuće u Martincu je bilo je puno svjetlije nego ono u Engleskoj. Sjećam se, prašina mi se u Martincu kovitlala ispred nosa. Grizla mi dišne kanale ko kakav mračni vrag. Pod crijepom je bilo jako vruće. Koža mi je bila ljepljiva od znoja. Muhe su me stalno grizle. Uopće mi se nije sviđala cijela ona prašnjava nepodopština. A mojoj jadnoj baki i mojem djedu nije se sviđalo kad se meni nije sviđao teški seljački posao.

Phil i ja smo krasno razgovarali. Baveći se sijenom i slamom. On potječe iz Walesa, nedaleko Yorkshirea. Radio je u poljoprivrednom institutu a kad je bio mlađi svirao je u jednom bendu. Iako se nismo baš najbolje razumjeli bilo nam je zajedno vrlo zabavno. Naša najpopularnija tema je bila pljuvanje po komunizmu! Ako su svi drugi pljuvali po njemu, zašto ne bismo i mi! Nalazili smo se u demokratskom društvu zapadne alijanse. A takvo društvo uvijek pljuje po drugim društvima koja mu nisu slična. Nadasve pljuju po svemu što tamo dolazi s istoka. Obojica smo mislili da Marx i Engels nisu shvaćali njihov komunizam na isti način na koji su političari kasnije koristili filozofiju i ideje ta dva filozofa. I da su ih samo iskoristili za vlastitu diktaturu i diktaturu proletarijata. No da, bila je istina i to da osobno nisam znao mnogo o djelima Marxa i Engelsa. Samo par stvari koje sam morao naučiti u predmetu marksizam i samoupravni socijalizam u srednjoj školi. To mi je bio jedan od najnevoljenijih predmeta. Pa sam uvijek imao loše ocjene iz istoga. A to pak sad ne kažem samo zato da bih se najnotornijim mrziteljima onog nam dijela povijesti malo više svidio.

A sad sam opet tu. Ne preostaje mi ništa drugo nego da nam Dan sela ove godine "proslavim" sam i na svoj način. Moj način je bio pozvati frende i kolege, trojicu njih ovdje vrlo poznatih, i s njima, one druge subote, slikati u našem "Outdoor Artpolygon-u" kojeg od milja još zovem "Groblje prošlih i propalih projekata". Iako ću tu misao, taj dio naslova, nakon ovog događanja morati promijeniti. Jer, frendi su se rado i odmah odazvali! Nadam se da ćemo imati i za likovnu umjetnost zainteresiranu publiku. Mogla bi se dogoditi mala skromna a vrlo dobra i zanimljiva iznenađenja. Na tome se upravo radi. A propos, prošlogodišnji Dan sela koji je - na moju inicijativu - bio realiziran konačno opet nakon petnaest godina, je bio u, za ovo podneblje, valjda predobar i prekulturan čin u kojem su opet bili spojeni ljudi koji se nisu vidjeli niti susretali po trideset ili četrdeset godina, koji su se vratili svojim kućama s veseljem i pozitivno uzburkanim emocijama. Mnogo se toga dobra dogodilo u okviru realizacije onog skromnog a dostojanstvenog druženja. I valjda baš ta i takva dobrota je postala čovjeku siromašnog duha prevelko opterećenje graditi i nadograđivati pozitivu dalje. Takvi smo kakvi smo. Amen. P.S. Činjenica da se mene u jednom lokalnom informativnom mediju spomenulo kao inicijatora prošlogodišnjeg događanja je bio jedan od razloga koji je "zle duhove našeg malog mista" posebno iritirao. To mi je hvala. Hvala također… :)

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (8. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (10. dio) >>