Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (7. dio)

Sad sam opet tu. Počeo se brinuti o psu dotepencu. Udomaćio ga nekako baš u "nesretno vrijeme". Vrijeme parenja neoštrojenih pasa i nekastriranih kuja… Jer sam nisam nikad prije imao pse i o njima trebao voditi brigu, nisam prvo shvatio što bi to sve moglo i trebalo značiti. Za mene, skrbnika dotepencu. A nikako vlasnika! 

Kako to sve ne bi bilo "malo od takve vrste zla" zvao me nema dugo bratić. Rušio je drveća na Učkoj. Ja kresao drač i trnje živice u moslavačkom nam selu. Čekao dragu da sadimo krumpire. Kaže bratić… daj odi molim te ako možeš gore k ženi mi, uzmi "corsu" i odite u selo preko šume po naše pse. Nazvao ga neki čovjek i rekao da su tamo. Psi koji su im u noći pobjegli iz ograđenog dvorišta. Smijao sam se. Samom sebi. Naglas. Ovi se psi nisu nikad prije vozili u gepeku auta. Ja nisam nikad prije vozio pse u autu.

Jedan od pasa im, mlada kuja Šarplaninac, velika ko kućica našeg psa dotepenca, je začuđujuće disciplinirano ušla u gepek. A mislio sam, možda ću morat upotrijebit čak neke od dvije-tri borilačke vještine koje nisam prakticirao od mojih mladenačkih dana. A kako bih ju ugurao u autić! Izgleda da je noć u šumi pse dovoljno umorila. Bili su, za prvi im put u autu, predobri i predisciplinirani. I inače su mi vrlo dragi, i imamo se rad. Psi i ja. Možda sam se baš zato, vozeći nas sve manje više sretne natrag, sjetio onog stiha: "nemoj mi dihat za ovratik, koza nora…" pseća… Azra… Azra je kuja a ne band. "Lačnog Franca" i Predina smo također uvijek imali rad!

Sisterica nije morala raditi nedjeljama. Tad smo se obično išli šetati poljima. Pas Brony od susjede Jane je često šetao s nama. Na poljima onog engleskog sela vidio sam nekoliko detalja koje sam želio dokumentirati crtežima i(li) stihovima. Inače, onda sam mislio, one engleske livade i njive nisu bile “bolesno organizirane i disciplinirane“ kao u Švicarskoj. Sad se pak s vremena na vrijeme vrlo rado sjećam baš švicarskih i lihtenštajnskih pejzaža, proplanaka, pašnjaka, potoka, jezera i rijeka.

Ponekad sam posjećivao jedinu crkvu u Brightwell Baldwinu. Osjećao sam se nekako čudno kad sam unutra bio sam. Crkvu sam nalazio lijepim spomenikom kulture. U nosnicama sam osjećao miris drva i kamena crkve. I iza nje, vlažnih i zapuštenih grobova u magli.

Jednog dana nas je posjetila Julie. Sestrina poznanica. Bio sam dosadan. Kao mali Philip. Utušio sam Julie "izložbom" fotografija likovnih mi radova. Sisterica je pokušavala prevesti naslove slika, koji su često bili zanimljiviji od samih likovnih sadržaja. Julie je bila fina mlada žena. S dobrim manirima. Bila je strpljiva i iako sam ju možda živcirao nije pokazala da je s mojim nametanjem imala problema. Poklonio sam joj malu kućicu od keramike. Jednu od onih koje sam napravio u ateljeu akademskog kipara Alde Krizmana. Na području zagrebačke Trešnjevke. Atelje mu se nalazio u podrumu kuće pokojnog Branka Bregeša. Brankec, ondašnji prvi brk HRT tonskih snimatelja, je bio svakako lik za "romane". Možda je baš zato bio dobar frend i s bratom i sestrom Tribuson! I s još jako puno poznatih faca zagrebačke umjetničke scene. Kod Bregeša sam između ostalih upoznao akademske slikare Kuliša i Švaljeka. Pismoslikari su tamo imali radionice i radili u fušu. Svraćali su muzičari, pisci i nadri-pisci… Žicari, muljatori i ljudi iz socijale… Svi su bili tamo! Brankec je bil duša od čovjeka i sve nas je nekak pokušavao "održati na životu"! A možda je baš to, njega samog, koštalo života!? Nikad ne znaš… Bilo kako bilo, radilo se o full fantastičnoj i inspirativnoj škvadri. I danas sam zahvalan za ono vrijeme i sve što mi se tamo događalo.

Jednog je dana sisterica rekla da idemo s prijateljem joj negdje prema Oxfordu. U neko tamo malo mjesto. Sakriveno u mraku. Čarolija mistike je velika. U svim malim gradovima i mjestima. Sad si mislim, moguće je da smo onda bili na misi! S ljudima koji su prakticirali drugu vjeru ili tako nešto. Kuća, crkva, bila je jednostavno namještena. Dočekalo nas je dvadesetak ljudi. Svi su izgledali presretno. Dočekani smo vrlo prijateljski. Sjeli u pretposljednji red stolica. Jedan gospodin, pigmentiranije kože od moje, mi je stisnuo ruku. Sisterica mu je rekla:

"Ovo je moj brat.“

Čovjek je ne trepnuvši rekao:

“Oh, to nije ništa. On je i moj brat.”

Na svakoj je stolici bila fascikla. U njima tekstovi pjesama. Dva gospodina su svirala gitaru u rock'n'roll stilu. Oni su svirali a mi svi pjevali. Čak i ja. Iako u početku nisam skužio o čemu mi to uopće! A onda konačno "prosvjetljenje". Zahvaljivali smo Gospodinu!

Nakon toga je počeo dio ceremonije u kojem sam jako uživao. Prisutni su govorili o problemima drugih ljudi koji nisu bili prisutni. O susjedima. O prijateljima i rođacima. O strancima i ljudima koje ne poznaju. Tada su zamolili Gospodina za pomoć. Pomoć za druge a ne sebe. Ja sam oduvijek bio egoist i ovo iskustvo je bilo nešto novo za mene. Nešto što me skoro pa ganulo. I natjeralo na razmišljanje.

Jedno dijete je bilo jako smiješno. Sjedilo je u redu ispred mene i istraživalo samo sebe. U rupi vlastitog nosa.

A sad sam opet tu. Pas dotepenec mi više neda da ga čistim od krpelja. Nit da mu stavim onu malu ogrlicu protiv kukaca i kojekakvih drugih puzajućih nametnika. Jučer me pomilovao lijevim mu zubom očnjakom po desnoj ruci. Kad mi narastu treći zubi, vratit ću mu milo za drago.

Trava raste ko blesava. Kosim ju ne baš zadovoljavajućim tempom. Fali mi traktor s kosom i malom prikolicom. No ne vjerujem da se dragi seljaci, poljoprivrednici i ratari žele trampati sa mnom u smislu oni meni strojeve, ja njima oslikana platna. Zato ću i dalje morat koliko mi se vidi sav ovaj posao na zemlji odrađivat ručno. Mislim si, a kak bi bilo da me neki proizvođači poljoprivrednih strojeva sponzoriraju strojevima a za uzvrat me smiju snimat, mene - svjetskog putnika, dobitnika nekih međunarodnih nagrada i priznanja… u, za firme im, promidžbenim video prilozima. Trebalo bi krenut u akciju!

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (6. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (8. dio) >>