Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (5. dio)

Sad sam opet tu. U prostoru koji je mutacija radne sobe i ateljea. Ovdje snujem, pišem, slikam i molim da dobri ljudi izdrže. Prošle sam godine, prve godine od kad smo opet ovdje - količinski gledano - naslikao "malo veliko" čudo novih slika. Neke niti sam još ne razumijem. Niti se to neću trudit. Slike se, umjetnička djela uopće, ne moraju razumjeti. Bitno je da, kao promatrač(ica), uđete u istu frekvenciju koju su autor i njegov stvaralački duh materijalizirali u određeni rad. Ako se dogodi u vrijeme promatranja nekog rada, kojeg na racionalnoj osnovi ne znate razumjeti, ako se dogodi određeni "a-ha osjećaj", i ako pri tom dobijete plikove na licu, ili vam počnu rasti "brkovi na nezgodnom mjestu", sigurno ste u direktnoj vezi s duhom stvaratelja. Ovo je šala. Skroz mala. Pardoniram. Nisam se sjetio boljeg uvoda u ovo štivo… Ovo je pak, šala na kvadrat! 

Prvi put sam letio u "drobu" čudne "metalne ptice", kad sam letio naj-pravoj polusestri. Letio sam jedne subote. Valjda 1990. Iz Klotenske zračne luke u švicarskom Zürichu za londonski Gattwick. U zrakoplovu sam sjedio do prozora na desnoj strani. Uzbuđenje (opet nekog) prvog puta je u meni izazvalo interesantne "poremećaje". Prvo nisam mogao maknuti smiješak s lica! Dijete u meni je dobilo do tad nevjerojatnu šansu. Ali, pri brutalnom ubrzanju zrakoplova po pisti, gledajući kroz prozor, sam valjda u stvari padao u nesvijest. I konačno jedva odljepio pogled od asfalta kad se zrakoplov od njeg odljepio u zrak. Uši su mi se začepile. U glavi mi zujalo kao nikad do tad.

Slijede interesantne scene događanja na Gattwicku. Engleske službe su shvatile da potječem iz "problematične" političke Federacije Republika. Uslijed toga se događala mala masa nepotrebnih "nesporazuma". Odveli su me u nekakve "katakombe" zračne luke. Kao poprilično sumnjivog tipa. Kad su se otvorila vrata prostora u koji su me "ugurali" vidio sam, tamo je bilo brojčano dosta gospođa i gospode puno pigmentiranijih koža nego moje. Svinjski-roza-transparentna mi je boja kože. I oni su mene pogledali skroz sumnjivo i nepovjerljivo. Taj naš susret onda bi se i te kako mogao dobro ukomponirati u tetehebo&fuj blues!

Svi mi u "katakombama" smo čekali bič manje-više "sudbe klete". A on se naravno, taj bič, nalazio kao i uvijek u rukama (ne)uniformiranih birokrata koji su (valjda rado) služili isključivo sjedim arhitektima društava. Mislio sam si, za te i takve arhitekte su ljudske duše u ljudskim tijelima bile jedino i samo strani elementi! Ljudi u "katakombama" su tražili za sebe jedno slobodno mjesto. Ili oslobođeno. Pitao sam se, koje je to za mene bilo, i gdje se nalazilo, oslobođeno mjesto.

Opet smo bili odvedeni. Malo more tamnoputih i jedan riđokoso-bljedoliki. Smješteni u podrum bez prozora. U prostor u kojem nije bilo svježeg zraka. Vrtio mi se neki glupi film u glavi. Film kojeg sam negdje prije gledao: u ventilatore su instalirali plinove za ubijanje ljudi u dotičnom prostoru. U onom filmu! Nije to bilo prvi put ali onda sam se opet kao čovjek osjećao odvratno poniženim. Čekali smo Godota. Moj Godot je bila moja polu-sisterica! Pola komada od sestre? Ne baš…

A sad sam opet tu. Udaljen od svim mogućih "katakombi" ovog svijeta. Sad sam najbliže mjestu u kojem sam do sad mogao biti blizu groba moje nesretne majke i njezinih roditelja. Njezini roditelji su od mene pokušali napraviti čovjeka! Stamenog valjda. I visokog kao Moslavačka gora… Tako sam barem razumio djedove pedagoške "potrebe" i pokušaj odgajanja s manjom ili većom batinom! Kako kad… Zamisao im nije uspjela. Možda zato jer nisu znali da je svakog čovjeka na Zemlji napravio isti Otac koji "svojem projektu" može i zna pokazati put? Ne znam točno…

Zabilježio sam ih u mnoge spomenike. Djeda i baku mi. Odgajatelje i roditeljicu. Pospremio ih u mnoge stihove, pripovijetke, slike na platnima. A konačno mi uspjelo postaviti im i fizički spomenik na seoskom groblju. U kuću preko puta istog se pred skoro godinu dana doselila jedna njemačka obitelj. Supružnici sa kćerkom od, čini mi se, četiri godine. S njima prvo tri konja i jedan pas!

(Nastavlja se…) 

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (4. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (6. dio) >>