Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (58. dio)

Sad sam opet tu. U našem malom selu gdje su me prvo ove godine opojili mirisi rascvalog bagrema. Onda su se počeli mješati mirisi cvatova bazge i cvijeta lipe. Nekako u isto vrijeme počinjem mirisati i cvjetne resice kestena. Predvečer i u noćima kad hodaš tako ovdje u miru, tišini i mirisima naj-prirode, bude ti milo. Osjećaš kako ti se lice „bezrazložno“ razvlači u osmjeh. U privatnom cvjetnjaku me mirisom tetoše mnoge prelijepe Zagorkine ruže.

Sad sam eto tu gdje mi poraz od Engleske nije najbolje sjeo. Kao niti činjenica da sam zaboravio kupiti pivu i kokice a da bih „staloženije“ mogao gledati ples „vatrenih vještaka“. Nikako vještica! :) 

Trinaestog ovog mjeseca, na Antunovo, smo kod susjeda - imenjaka mi - na njegov poziv i poziv drugog susjeda, „slavili“ dan sela. U biti, skromno druženje dobre volje ljudi. Za neskromnim stolom jela i pića. 

Arjun se (čitati molim prošle nastavke) kod kuće u Delhiju oporavlja. U stalnom smo kontaktu. 

Iskreno molim Boga da srce frenda mi, onog koji me nehotice kad smo kao klinci pošumljavali šumu na rubu moslavačke gore, zasjekao motikom u glavu, izdrži što duže! Opet je bio u bolnici. 

Istina je, što više kosim travu ista sve brže raste. Iza nekih travki se u igri skrivaju pet razigranih mačića i njihova operirana majka. 

Pitome i šumske jagode, crni ribizli, maline, prvi plodovi mladog trešnjinog stabla, višnje, plodovi bijelog duda koji su na brzinu sazreli i popadali na tlo… Mirisi i boje sela… Svemir! 

A onda, dalekog 14. svibnja 1991. u švicarskom lokalnom tisku „Die Ostschweiz“, Markus Schöb je pod naslovom „Ljubav prema snazi boje“ o mojim izloženim radovima u galeriji „Macelleria d’Arte“ (Mesnica umjetnosti) između ostalog objavio ovo:

"Više izloženih radova podsjećaju na njemačke ekspresioniste. Da li je Franjević primjerice bio kod njegove slike u ulju ‚Spomenik malom konju’ inspiriran Franz Marcom, predstavlja li čak određenu interpretaciju ili je slika nastala vlastitim nadahnućem?"

Radilo se dakle o mojem prvom javnom nastupu u Švicarskoj. U gradu St.Gallen. O tome sam već pisao. (Pratiti molim prošle nastavke). Galerija 'Macelleria d'Arte' je tada bila smještena u preuređenoj mesnici u ulici Metzgergasse (Mesarska ulica). Istu je vodio Francesco Bonnano. Svaka bilješka u švicarskom tisku o mojem bivstvovanju u toj zemlji povazano s mojom kreativnošću i umjetnošću, bila mi je tada jako važna. Priznajem, u ono sam vrijeme bio iskompleksiran samim sobom i svojim podrijetlom, a to je rezultiralo pokušajem isfuravanja nekog umjetničkog, zvučnog imena. Mene samog. U unutarnjem kaosu u kojem sam se nalazio mislio sam da mi ime Žučo konačno odgovara. Ime koje me je inače jako smetalo. Tu gdje su mi ga na osnovu moje plameno-riđe kose dali. Jer sam mislio da bi bila dobra fora ispisati to na nekom stranom jeziku (onda sam pričao samo vrlo oskudni engleski) učinio sam to na ovako tužan način: Zhucho! U njemačkom se govornom području to pak čitalo: „Cuho“. Pokojni fra Milan Lončar, ondašnji voditelj Hrvatske katoličke misije u St. Gallenu mi se zbog tog smijao! A i što bi drugo.

O primjedbama i usporedbama s nekim možda važnim imenima u Schöbovom iskazu…

Konkretna primjedba švicarskog novinara i pokušavaj povlačenja paralele imala je toliko sa stvarnošću koliko i primjedba prof. Francine Doleneca u doba kad sam polazio ŠPU u Zagrebu. Kad me pitao u jednom trenutku, u kojem više valjda nije znao što će sa mnom - jer sam znao živcirati svojom tvrdoglavošću i samosvješću - da li sam dugo studirao Marc Tobeya… skoro mi se otelo viknuti:

 

„Ma seljak sam vam ja dragi gospon, ne znam vam ja o kome govorite.“ 

I zbilja pojma nisam imao. Nisam nikad imao idole niti sam se klanjao velikim i poznatim imenima. Tek nakon puno godina sam, prelistavajući neku od mnogih „čarobnih“ knjiga, otkrio preslike radova pomenutog Tobeya. Gledajući njegove slike, čudio sam se kako je moguće da sam svojim ondašnjim puberterskim likovnim izrazom i eksperimentiranjem podsjećao na jednog od tih tamo tzv. velikih imena!

Inače, da… u St.Gallenu sam napravio nekoliko autoportreta s grimasama. Nisam imao novca za platna ili bolji papir, pa sam crtao na običnom pak-papiru. Jedan od apstraktnih crteža iz onog vremena, nacrtan na istom papiru, bio je 1999. publiciran u zbirci Kunstagenda koju je izdala ondašnja Umjetnička zbirka Kneževine Lihtenštajn pod vodstvom dr. Friedemanna Malscha. Isti je gospodin bio dugo godina direktor Kunstmuseuma Liechtenstein u Vaduzu. 

Zanimljivo je eto spomenuti ovdje i to da sam bio, na poziv dr. Malscha, jedan od samo dvadeset šest lihtenštajnskih umjetnika zabilježenih u spomenutoj zbirci. A pozvao me osim toga da budem voditelj kroz izložbu „Gorgona“ u istom muzeju, 29. lipnja 2017.  

U Lihtenštajnu sam jednom dobio naruđbu naslikati nekoliko slika u tehnici akrila na platnu. Naručitelj Marcel Telser je htio da portretiram njegovog oca, najpoznatijeg pečenjara rakije u zemlji i dokumentiram motive koji su imali veze s njihovom starom kućom u čijem se dijelu nalazila poznata pečenjara rakije. Sebastian Telser je bio rodom iz Južnog Tirola. Bili smo dosta godina susjedi u lihtenštajnskom mjestu Triesen. Kad sam se vraćao s posla skladištara u Swarovskom, nerijetko me sa smješkom sačekao na ulazu u njihovo dvorište, primijetio pritom naglas, da sigurno imam tegobe u želudcu. Pozvao me iste liječiti rakijom.

A sad sam opet tu. Tu gdje budem svjestan da je i nogometni tim nema Bosne i Hercegovine nema dugo prošao neslavno u Americi. Tu gdje sam sad puno bliže „moru nad morima“ nego sam bio kad sam živio vani. A ipak uživam jedino i samo u moru vlastitog znoja. Zajednički „predznak“ mora i znoja jest sol. Dobro je. 

Još uvijek nisam završio onu malu hrpu malih formata slika. A počeo sam dogovarati izložbe za iduću godinu. U tri mjesta u jednom drugom dijelu Hrvatske. Mislim si, valjda neće iduće godine biti atomskog rata. „Atomsko sklonište“ imamo već odavno. I danas me njegovi bezvremenski stihovi dobro uštimavaju. 

Na dan objave ovog teksta slavit ćemo (čini mi se okrugli) rođendan moje sestrične. U selu Gornja Petrička. Tamo preko (ove tu) jedne šume po čijim smo rubovima kao klinci skupljali šumske jagode u litrene staklenke. Kroz istu je šumu pobjegla svojem čovjeku. Rodila mu dvoje djece. I tako dalje… 

  

(Nastavit će se…)