Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (62. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje sam dvanaestog dana mjeseca kolovoza gledao sunce pri zalasku. Jer ga pomračilo. 

Tog svemirskog zvjezdanog patuljka. Baš kad je bilo najnapetije „srušio“ se (s naše pozicije gledano) iza Medvednice. Moja najdraža je zbog tog nakratko bila skoro pa nesretna. Tak ti je to kad si najenput s „krive“ strane jednog te istog brda. Sem si mislil… Poslije smo guštali noć punu svjetlećih objekata ležeći i sjedeći skoro pa na sredini dvorišta. 

Kad su se ulične lampe ugasile fantazija nebeskog svoda je bila fest čarobna. U potpunoj tišini, potpunom miru… nabrojao sam valjda četrnaest sv. Lovre padalica. Naj-Zagorka, malo više od mene.

Samo dan poslije… pogodile me dvije tužne vijesti. Obadvije su imale veze s bolesti zvanom tumor. Umrla je moja bivša profesorica matke. Za ozdravljenje druge, vrlo mlade žene, molimo najjače! 

A onda… daleke 1992. u Švicarskoj. „Movis“ je bilo glasilo tamošnjih Hrvatskih katoličkih misija. Upravo sam našao dokument koji je arhiviran u lihtenštajnskoj zakladi za dokumentiranje umjetnosti u Lihtenštajnu iz kojeg je čitljivo i vidljivo da sam bio autor idejnog rješenja glave lista spomenutog „Movisa“… ožujsko izdanje 1992. godine. Inače, bila je ono navodno 23. godina publiciranja tog onda skromnog a važnog nam časopisa. 

U istom digitalnom pretincu na stranici gore spomenute zaklade sam našao i preslike tiska koji su izvještavali o mojoj izložbi u švicarskom Lichtensteigu. „Willer Nachrichten“ od 7. listopada 1992. je između ostalog pod naslovom „Valjaste kuće svjetlucaju na mjesečini u Nobelovoj radionici klavira u Lichtensteigu“ objavio slijedeće: 

„U određenim intervalima, proizvođač klavira Roger Nobel stavlja svoje poslovne prostore na adresi Hauptgasse 32 u Lichtensteigu na raspolaganje umjetnicima iz bliže i dalje okolice za potrebe izlaganja. Počevši od subote, 10. listopada 1992., slikar Vlado Franjević iz Martinca u Hrvatskoj uživa privilegiju biti tamo gost. Središnja težnja slikara koji od 1989. živi u St. Gallenu, je istraživanje koncepta stvarnosti, svojih snova i slika koje vidi unutar sebe.

Vlado Franjović, rođen u čazmanskom Martincu u Hrvatskoj 1963. godine, završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1984. godine. Nakon toga, dobre dvije godine radio je kao pismoslikar u maloj reklamnoj radionici, zatim kao pomoćni restaurator u HAZU-i, te na kraju kao pomoćni keramičar u zagrebačkom studiju akad. kipara Alde Krizmana. ‚Moja želja, ili bolje rečeno moj poziv, da naučim slikati i postanem umjetnik bila je izvanredna. U svojim slikama uvijek pričam o sebi, o svojim dobrim i lošim snovima, o uspomenama na domovinu i svoje djetinjstvo. U sebi imam najrazličitije svjetove’, primijetio je mladi umjetnik tijekom razgovora.

Franjević slika iz unutarnje prisile, iznoseći na vidjelo ono što mu zaokuplja um. Njegove slike, često izvedene u tamnim tonovima, potiču na razmišljanje, a istovremeno zrače nadom u budućnost. Tamo se susreću, na primjer, kuće u nizu, zatim kućice koje vise sa stogova sijena i kotrljajuće kuće. Da, umjetnik sanja o vlastitom domu negdje u mirnom svijetu. Opisujući svoje radove umjetnik se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj. Situacija u toj zemlji je problematična, čovjek bude nažalost depresivan misleći na domovinu. Pa nerado govori o tome…

Vlado Franjević voli uljano slikarstvo, snagu i konzistentnost njegovih boja, ali povremeno preferira akrilne boje. Njegove slike je teško kategorizirati i vrlo su ekspresivne; čiste boje i smjeli potezi tipični su kao i naglašena područja boje. Slike djeluju prilično drečavo i hladno, gotovo kaotično, ali s očitom težnjom za redom. Nekoliko predmeta je centrirano prema sredini slike, možda više ili manje iskrivljeno. Poput mnogih suvremenih umjetnika, rad ovog slikara usporediv je s razvojem slikarstva u našem stoljeću.

Vlado svoje osjećaje i svoj unutarnji svijet pokazuje ne samo u obliku slika već i u pjesmama; uostalom, on je pjesnik ili slikar. Zato kaže: ‚Za mene pripada oboje zajedno jer svoje senzacije i osjećaje mogu izraziti i slikama i pjesmama te ih približiti drugim ljudima.‘

Peter Waters bit će gost na otvorenju Franjevićeve izložbe u subotu, 10. listopada 1992., s početkom u 17 sati. Waters, koji već dugi niz godina živi u istočnoj Švicarskoj muzički će uokvirit ovaj događaj. Njegov program, koji će uključiti skladbe Mozarta i Bartóka, također je bio dio njegove australske turneje, kao i "Phrygian Gates" Johna Adamsa, djelo kojim je izazvao senzaciju u Waaghausu prošlog studenog u St. Gallenu, a koje je snimio i za švicarski radio DRS. Ova skladba će biti izvedena u subotu u klavirskoj radionici Nobel, nudeći tako jedinstveno iskustvo i za ljubitelje umjetnosti i za virtuozne skladatelje. Obavezno doći!

Ispod naslova ove objave se nalazi fotografija mene koji drži jednu od izloženih slika. Malo raspadajuće selo. U centru istog… suncokret. Dvostruko veći od bilo koje kuće, i od crkve sv. Martin! Ispod fotografije čitam tekst: ‚Vlado Franjević sanja o vlastitoj maloj kući.‘ Danas smijem reči, dosanjao sam još jedan san kojeg sam prvo naslikao… jer kaj naslikam bude kad tad živo. Iako se zovem Vladek a ne Ivica. Sjećate se crtića: Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ… (?) A propos suncokret(i)! Od prve godine povratka nam, obasjavaju našu okućnicu i naš vrt. Kao da se sami posade… Često na vrlo zanimljim i neočekivanim mjestima. 

Dan poslije, 8. listopada 1992. se u švicarskom lokalnom tisku „Der Toggenburger“ pod naslovom „Glazba, slike i poezija“ moglo između ostalog čitati slijedeće:

„Ovog mjeseca Roger Nobel izlaže slike hrvatskog umjetnika. Franjević će biti prisutan na otvorenju 10. listopada. Pijanist Peter Waters će na otvaranju svirat djela Astora Piazzolle. Kuće su ponavljajući motiv na slikama; one simboliziraju jednostavan život ljudi na selu gdje je i sam umjetnik odrastao. Boje su prekrasne. Slike prikazane na izložbi izraz su Franjevićevih proživljenih trenutaka. I dobrih i loših.

(O mojem susretu s vrlo cijenjenim „genijalcem“ Peterom Watersom, čitajte molim u prijašnjim nastavcima ove kolumne. Hvala.) 

U osnovi, njegove slike trebaju imati pozitivan učinak, odražavajući njegov unutarnji svijet i osjećaje. No, Franjević se boji za taj idilični svijet koji je doživio kao dijete; boji se da će nestati. Radovi 29-godišnjaka, koji živi u St. Gallenu, naslikani su uljem ili akrilom. Prevladavaju plavi tonovi; namijenjeni su kontrastu s drugim bojama i tako ih ističu. Slike "Pogled unatrag“, „Kuća s jedrom" ili "Rođenje male kuće", odražavaju slikarovo raspoloženje. Vlado ne samo da slika, već izrađuje nakit i piše pjesme. Na otvorenju izložbe će Luzia Wick iz Flawila pročitat neke njegove pjesme…“

Gospođa Luzia Wick je bila Priskina majka. A Priska vjenčana kuma roditeljici moje djece i mene. Kum nam je bio jedan Vidović… Da li bih s njim barem još jednom možda popio piće, il „popušio lulu mira“, ne zna se…  

U ovdje spomenutom bivšem lokalnom tisku za švicarski Thur- und Neckertal se iznad naslova priloga o mojoj izložbi vidi fotografija poštovanog Rogera Nobela i mene. Držimo zajedno sliku koju sam naslikao specijalno za njega i poklonio mu kao zahvalu za prijateljsku mu gestu. Na slici klavir otvorenog krila … unutar, ispod krila, i umjesto muzičkog mehanizma, nalazi se malo selo. Pogodi koje! I da, ako se ne varam… a ne varam se, do kontakta s Rogerom je došlo preko mojih vrlih i dragih prijatelja Marije i Sergia. Ona rođena u Angoli, on rođen u Mozambiku (umro u Švicarskoj) njihov sin živi u Gani. Ja mu krsni kum… Svo troje navedenih, malo pigmentiranije puti nego moja… Čudni su ti, često dirljivo ljudski, puti… Molim? (Ako želite saznati više o našim odnosima, predlažem čitajte kolumnu/blog od samog početka. Hvala lijepo.)

A sad sam opet tu… Tu gdje suosjećam s najdražom mi Zagorkom koja po cijele dane, po vrućinama, sprema zimnicu. Također i s frendicom nam koja si skoro pa skroz na skroz „odljepila“ prirodni nokat na najvećem i najdebljem prstu lijeve joj noge. Zapela je u njeg povlačeći nespretno usisavač prašine. Bit će da je predugo, nema dugo, moćila noge u slanoći Jadranskog mora. Pa joj ono vezivno tkivo popustilo… 

Najglavnije teme u HR su trenutno paljenje, vatra, požari, zagađenje i trovanje zemlje i njezinog „krvotoka“. Čuo sam od poznanika, i u našim se krajevima činilo te vrste zlo. Preko kojeg su svi bez ikakva problema prešli. To me na tren „okamenilo“! Samo na tren, jer… poznam ljude.

(Nastavit će se…)