Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (64. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje sam si upravo pileći, tačkajući i pospremajući drva dobro „naravnal“ leđa. I odakle sam malo prije koordiniral neke susrete u Kneževini Lihtenštajn. Gledat ćete, nadam se, u nekoj od slijedećih HRT-ovih emisija "Globalna Hrvatska". 

Kad smo opet već kod teme Lihtenštajn, sjetih se, bilo bi dobro znati u kojim se državnim im uredima danas nalaze moji originalni radovi a koje je otkupila tamošnja zaklada za kulturu. Poslao sam upit uredu za kulturu i u rekordnom vremenu dobio odgovor od Yvonne Vogt-Hilti da je moj upit proslijeđen zakladi a koja vodi brigu o kolekciji otkupljenih umjetničkih radova. Na stranici kulturstiftung.li/sammlungen se vidi da smo jedino dvoje umjetnika hrvatskog porijekla na toj posebnoj listi najdraža Rajka Poljak i vrlo dragi mi ja. Već idućeg dana sam dobio od zaklade odgovor na moje pitanje! Moji se radovi i danas mogu naći u tri državna ureda Kneževine. U mjestima Vaduz, Schaan i Triesen. E točno na takvu korespondenciju sam naviknut. Na korespondenciju iz koje se vidi da si poštovan. A ne kad ovdje pišem ili šaljem upite na koje ili nikad ne dobijem odgovore ili s velikim zakašnjenjem.

A onda… prije dvadeset dvije godine… imali smo zajedničku izložbu u Vaduzu. Pod naslovom “Mi”. Moj bivši frend iz Škole primijenjenih umjetnosti i ja. O toj se izložbi dosta izvještavalo u lihtenštajnskim dnevnim novinama. Ali i u Hrvatskoj. 

U Glasu Istre, izdanje 14. svibnja 1994. pod naslovom „Kneginja primila hrvatske slikare“ je između ostalog stajalo: 

“Kneginji Mariji von und zu Liechtenstein labinski slikar Zdravko Đerek u znak zahvalnosti za dobro učinjeno Hrvatskoj poklonio je svoj rad. Slikari Zdravko Đerek i Vlado Franjević te njegova supruga Yvonne Heeb, kojima je nedavno otvorena izložba u Vaduzu, bili su primljeni na dvor kneževine Liechtenstein. S njima je u polusatnom razgovoru provela kneginja kojoj je Đerek u znak zahvalnosti za dobro učinjeno Hrvatskoj poklonio svoj rad…”

U istom listu od 19. svibnja je između ostalog stajalo slijedeće: 

“Franjević živi već više godina u Liechtensteinu. Izložio je 16 slika i tri skulpture a Đerek 15 svojih radova. Pod naslovom `Mi` izložba je postavljena u galeriji „Stiftung Neues Lernen“.

Đerek je imao dobre kontakte kod hrvatskih medija tako da je i Vjesnik izvještavao o izložbi nekoliko puta. U petak, 20. svibnja je pod naslovom - „Romanca“ kneginji Lihtenštajna - bilo također izvještavano da je on poklonio svoj rad kneginji Mariji i da će izložba biti otvorena do 25. Svibnja.   

U jednom drugom izdanju Vjesnika je bila objavljena fotografija nas dvojice u društvu ondašnjeg generalnog konzula RH u Švicarskoj, gospodin Ranko Vilović. On je bio jedan od govornika na otvaranju izložbe. O našim je likovnim pak radovima govorio rođeni Poljak i Austrijanac, moj frend dr. Wieslaw Piechocki.

Kad se samo sjetim koliko sam bio glup i naivan onda pomagati tom jednom fuj akademskom građaninu Hrvatske. Bljuje mi se opet od samog sebe. Kad se samo sjetim koji sam stres sve imal pomažući tom običnom lažnjaku… 

Stres na granicama i carinama: otišel sam osobno po njega i njegove radove u Zagreb. Na vrijeme sam mu rekao što sve od papira mora pripremiti za putovanje. Nije pripremio ništa. Zato nas je morala spašavati moja supruga jer nas nisu htjeli pustiti preko granice na prijelazu u Liechtenstein. Pa onda kad smo “švercali” sliku koju je slikal po narudžbi Piechockom i za istu dobil 600.- franaka. Sva sreća naišao je jedan carinik koji me poznaval. Jer smo popili po koju pivu zajedno u jednom kafiću u lihtenštajnskom Maurenu. 

Stres na putu: izlazeći iz Felbertauern tunela u Austriji mi se auto skoro počel vrtjeti u zavoju i na padini ceste.

Izlazeći iz tunela na kolniku je bil snijeg i led. Ulazeći u njeg, sve suho. Ostali stres: živio nam je na grbači mjesec dana, nabil je račun za telefon na nevjerojatnih 700.- franaka. Po cijele je dane telefoniral s curom u Zagrebu koja je bila ljubomorna jer je u Liechtenstein otišel bez nje. Ja sam tad radil u skladištu namještaja IMS u Bendernu. Istovarival, pospremal, pretumbaval teške kutije. Osim toga smišljal mogućnosti da on proda nešto od slika. Da se u Hrvatsku vrati sa šakom dolara. Il franaka. Veliki majstor kojeg sam u školi učil slikat, crtat, likovno razmišljat. Da! Baš on je to jednom u jednom društvu naglas priznal. 

To da sam ga onda naukoval… Ja martinački seljo-beljo. On sinek (vjerojatno) komunističkog visokog kadra - jer na koji bi način isti inače bil voditelj ondašnjeg SIZa za kulturu!? Poslije kad smo prekinuli kontakte za hvalu nas je ogovaral kod jednog drugog mojeg frenda u Zagrebu. Smijali su se pri tom i dobro zabavljali. Frendi… 

Odmah kad smo putem prema Lihtenštajnu prešli hrvatsko-slovensku granicu imal je za potrebu nazvati neku svoju bivšu curu negdje u Srbiji. Dobar, loš, zao čovjek brinuo se kako ona tamo živi. 1994. se nije moglo nazivati čini mi se Srbiju iz Hrvatske… 

O tome da nam je prodal svakakve bajke i za posebnu vrstu hvale pospremil nas jednom, visoko trudnu mi suprugu i mene, u “čumez od ateljea” koji je smrdel na kemikalije i pišalinu srne koju je držal jedno vrijeme u onom prostoru na četvrtom katu stambene zgrade, i o još po kojem biseru, ne bih sad i ovdje… Zbrisali smo visoko-trudno-bljujući iz onog smrada. Glavom bez obzira… Opet poniženi…

A sad sam opet tu. Tu gdje smo “slavili” devedeseti rođendan hrvatsko-kanadskog umjetnika Antona Cetina rođenog u Bojani kraj Čazme. Slavili smo u Kulturnom centru grada u okviru otvaranja njegove izložbe. Točno na Antonov rođendan. Tri dana prije je u HNB-i u Zagrebu bila predstavljena Cetinova najnovija monografija. Kako je na otvaranju izložbe ispričao, ideju za monografiju je imao 2024. za vrijeme leta iz Hrvatske za Kanadu. Rekao je i to, smješkajući se ispod bijelog šešira šireg oboda, da niti jednog časa nije dvojio da će doživjeti 90. rođendan. Dobar je osjećaj imati ovog full simpa, sad već dosta vremešnog optimista, za frenda.

Brali smo lješnjake kod susjeda koji ovdje ima OPG, ne mali posjed i kuću. Drugu kuću ima u Sesvetskom Kraljevcu. Kao i Jura Stublić.

Bili smo i u Jankomiru. U jednom sam trenutku rekel nešto kao: 

“Dođe mi da ostanem ovdje, da me zatvore do kraja života.”  

Najdraža je mislila da opet pričam gluposti. 

Sjedio sam vani za stolom. Odjedanput mi je prišao muškarac srednjih godina i pitao da li smije i on malo zasjesti. “Kako da ne. Izvolite samo”, rekao sam. Splićanin. Popušio je dvije cigarete koje je sam motao. Na desnom oku, iza tamnih naočala, kao da ima neku falingu. Dan prije je dovezao četrnaestgodišnju kćer u bolnicu. Ljetom, kad u Split nahrle turisti, on bježi vanka. Ovog je ljeta s firmom bio u Švedskoj koja mu se jako svidjela. Pogotovo južni dio.  

Zadnja dva dana su mi napela živce skoro do samog puknuća. Jedan od razloga je bila vijest da mi je sin u Lisabonu jedne noći bio napadnut, da mu je nakratko bio uzet novčanik, no da se za njega na kraju ipak nekako izborio. Vizualizirajući to napao me bijes, ljutnja, osjećaj nemoći i beskorisnosti…

(Nastavit će se…)