Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (57. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje znojenjem lučim tko zna kakve otrove. Ponekad mi se čak i misli "znoje". Kad mi mozak zakipi. Bude toga ponekad, bude… Tu sam eto gdje me se s vremena na vrijeme pozove na vrla i zanimljiva druženja. 

Na jednom sam takvom bio 27. svibnja. Zajedno s prijateljima iz sela. Okrugli stol o hrvatskim medijima. S težištem na izvandomovinske! Bilo mi je vrlo zanimljivo i informativno.  

Arjun se javio iz Indije. (Čitati molim zadnje nastavke). Radio Student je objavio vrlo zanimljiv intervju s njim. Mnogi od nas bismo mogli i trebali učiti baš od tog Indijca o oprostu i dobroti!

Koja ironija, baš na Tijelovo smo dali kastrirati majku onih petero, šest tjedana starih, malih mačjih vragolana. Nanio sam Sivki indirektno bol i vjerojatno izgubio njezino povjerenje. Njezina trenutna bol i mene peče i boli. Fest jako. Nisam vjerovao da ću se i zbog ovog čina toliko raspekmeziti. Curile mi suze. Ne volim se više. Kako je moguće da skoro pa uvijek i samo povrijedimo one koje najviše volimo i najviše imamo rad!? Zbilja sam se jako promijenio od djetinjstva. U njem sam recimo bez problema bio aktivan u pomaganju u vrijeme onog ludog dijela folklora nam zvanog kolinje. Držao zdjelu u koju je curila svinjska krv kad je djed ubo bajonetom srce dobre životinje… svinje! Ljudi dragi, zašto smo takvi kakvi smo? Zašto su nas zvijeri svemira programirale baš u ovakva bića? 

A onda… onda u švicarskom St. Gallenu (pročitati molim prošle nastavke kako biste događanja ovog i slijedećih nastavaka bolje povezali, razumjeli). 

Zatim je rekao:

„Odlično je. Odlično. Nastavi čitati, nastavi…“

Na trenutak je otišao u kupaonicu i odande rekao:

„Možeš se tuširati. Evo ti ručnik. Hajde, istuširaj se.“

Konačno sam ukapirao što se događa. A ipak mu nisam zbog tog kapiranja mogao slomiti nos. Nikad to nisam činio nekome tko me imao rad. Sve to skupa nije jednostavno imalo smisla. Kakav glupi film… 

Vratio se iz kupaonice. Kleknuo preda me i sav drhteći me upitao:

„Mogu li ti popušiti? Dat ću ti sto franaka.“

U tom trenutku sam ga jako mrzio. A najviše od svega, sebe. Brzo sam zatvorio fascikl s pjesmama, zgrabio pulover i jaknu i istrčao u hladnu noć. Bilo je nešto poslije ponoći i padao je snijeg. Čuo sam njegov glas kroz otvorena vrata. Vikao je u noć:

„Nemoj ići, nemoj ići! Molim te, ostani. Dođi nekad opet!“

Trčao sam nizbrdo. Prema glavnom kolodvoru. U ono vrijeme nijedan vlak nije polazio za Buchs, preko puta lihtenštajnskog Schaana. Nazvao sam Yvonne. Spavala je. Pa se konačno javila na telefon. Izbezumljeno sam joj dao do znanja kroz žicu:

„Htio me povaliti! Popušiti mi žilu glupaću! Upomoć!“

Yvonne je upitala, još uvijek poluspavajući:

„Što, što? Tko? Gdje?"

Uzdahnuo sam:

"On. Taj tip… pjesnik! I bolesnik.“

Odjednom se potpuno probudila. Čuo sam je:

"Ne! To ne može biti. Bože moj! Gdje si sad?"

Odgovorio sam:

"Na glavnom željezničkom kolodvoru. Jako je hladno i pada snijeg. Ništa nije otvoreno. Prvi vlak za Buchs polazi za tri sata. Vidimo se kasnije. Ako preživim noć..."

Tjedan dana sam šutio. Izbjegavao suprugu. Osjećao se prljavim. Išao sam se besciljno šetati. Bio sam jako živčan kad god bi htjela razgovarati sa mnom o bilo čemu.

Kasnije sam čuo da je jednom sa sobom odveo kući neka tri Tamila. Završio u bolnici. Bojim se da do uboda nije došlo uslijed svađe četvorice muškaraca zbog nintendo igrice Mario Bros… Zaključak: taj židovski pjesnik je imao možebitno na piku samo strance. Njegov rasizam je ispoljavao na posebno ogavan način. 

A sad sam opet tu. Tu gdje upravo pokušavam naći učiteljicu ili učitelja hrvatskog koja bi htjela, tj. koji bio htio pomoći našem novom indijskom prijatelju (čitati molim zadnje nastavke) naučiti hrvatski. 

Tu gdje na Youtube kanalu pratim jednu Njemicu, a rođenu Ukrajinku, koja u najnovijem video prilogu daje na znanje da se sa suprugom, Nijemcem, i djecom im, seli u Hrvatsku. Nakon odluke koju su donijeli pred pet godina i putovanja kroz mnoge zemlje odlučili su se ipak za ovaj geopolitički komad svemira. Našao sam za shodno ispod njenog video priloga ostaviti ovaj komentar: 

„Dobrodošli! U našem malom hrvatskom selu u unutrašnjosti, već tri godine živi njemačka obitelj s djevojčicom. Doveli su i svoja tri konja sa sobom! Znam da im ide odlično. Naši drugi prijatelji, njemački par (oko 60 godina mladi), prvi put su došli u Hrvatsku 2022. godine, nikako ne namjeravajući je učiniti svojim stalnim domom... Ali kad su vidjeli jednu staru seosku kuću u selu nedaleko od nas, duboko su se pogledali u oči i kimnuli glavama. To je bilo to! Brzo su se vratili u Njemačku, prodali tamo svoju malu kuću i sada sretno žive u svom zelenom raju ovdje gdje posjeduju dvije stare kuće koje su praktički sami renovirali, pretvorivši ih u prave seoske dragulje! Tamo sviraju i pjevaju, čak i na hrvatskom! Ponekad nastupamo zajedno. Također sam im pomogao da se pojave na našoj državnoj televiziji... Gospođa (62-godišnjakinja) već pleše s hrvatskom folklornom skupinom i bila je s njom čak i na turneji u Bosni i Hercegovini! To znači > sve (dobro) je moguće. Čak i u Hrvatskoj :) Živjeli i sve najbolje.“

(Nastavit će se…)