Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (63. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje sam se sjetio one moje dosjetke… kad se na veliko počelo pričati (i trtljati) o nekakvom ‚novonormalnom‘ (ili novonormalnom). 

Rekao sam da je novonormalno počelo onda kad su žene svojim mužima zabranile piškit stojećki! Neki su se toj mojoj onda ‚mrtvoj ozbiljnosti‘ fest smijali. Napad na muškarca je danas brutalan. Dobro je da sam na vrijeme ostario. Da sam mladić, definitivno se ne bih najbolje snašao u ovom sve luđem svijetu. Roditelji se vesele rođenju muškića. U isto vrijeme ratna mašinerija, krvavih žvala i veseleći se trlja ruke i roktajuć vrišti: 

„Yes! Dobro došao u našu malu veliku mašinu za mljevenje mesa ti, kostiju i sekreta! Ne brini, pripremit ćemo te da umreš muški!“ 

Da. Naravno. Niti ženama nije lako. Nikad bilo… 

Eto tu sam sad gdje već duže vrijeme nemam pristup fejsari. No ipak imam uvid u stranicu na kojoj valjda 99% promičem isključivo objave o vlastitoj umjetnosti, literaturi i kreativnosti. 

I(li) meni bliske kolegice i kolege. I njihov rad. Nema dugo, 25. kolovoza sam objavio na instagramu ‚foru‘ u kojoj velim da sam izmislio jedan refren za buduću pjesmu i da se nadam da mi ga, refren taj, nitko neće popalit. Pa sam refren ‚otpjevao‘.: 

„Može, može, može… pomozi mi Bože.“ 

(Instagram mi je automatski povezan s fejsarom tako da objave koje vršim putem mobača budu objavljene automatski i na fejsara-stranici.  

Kad ovo pišem bilježi se na toj stranici pedeset četiri reakcije na objavu. Od tog broja, pet smješkića i četiri srčeka! Plus sedam komentara. Neki nepoznati mi Mario Budulica koji je završio navodno pravni fakultet je našao za shodno spomenuto komentirati, niti manje niti više sa: 

„Je l ‚hoblaš‘ ti šta i zašto ne?

Nema dalje! Tu smo gdje smo. U polu-agregatnim polu-satan-stanjima…  

A onda… onda u glasilu Hrvatske katoličke misije „Movis“ u izdanju listopad 1992. U godini u kojoj je HKM St. Gallen slavila 20. obljetnicu postojanja, je misija između ostalog izvještavala slijedeće:

„Proslavu smo započeli u subotu 27. lipnja u 19.30 sati u Kongresshaus-u Schützengarten. U glazbenom dijelu izvođene su arije iz opera i opereta domaćih i stranih autora, glazbene kreacije za glasovir i klasičnu gitaru, dalmatinski stari napjevi i nove skladbe. Nastupali su Marina Jajić, sopran, Ratomir Kliškić, bariton, Ante Ivić, tenor, Špiro Boban, tenor, Nikica Lesić, glasovir, Neno Munitić, klasična gitara i Klapa „Filip Dević“. Hrvatske plesove u šest koreografija izvela je folklorna skupina „Filip Dević“. U predvorju koncertne dvorane bila je postavljena izložba slika „Porušena Hrvatska“ uz video film na istu temu, dok su u posebnoj dvorani bile postavljene dvije izložbe: jedna dobrotvorna izložba 28 splitskih umjetnika, kojima se priključio i naš „domaći“ daroviti umjetnik Vlado Franjević, i druga, sakralni motivi Josipa Botterija Dinija koji bijaše osobno nazočan - obadvije izložbe u postavi mr. Joška Belamarića…“  

U petak, 3. rujna 1993. u švicarskim lokalnim novinama „Appenzeller Zeitung“ (sa sjedištem u Herisau) u rubrici ‚Sankt Gallenski vrhunci - Eldorado za sve kolekcionare‘ se između ostalog moglo čitati slijedeće:

„Od 4. rujna do 2. listopada je ključni datum za izložbu koja se održava u Art Club ateljeu na adresi St. Georgenstrasse 73 u St. Gallenu, a predstavlja djela hrvatskog umjetnika Vlade Franjevića. ‚Slikam kao da me pokreće unutarnja prisila; jednostavno moram slikati i moram svoje slike pokazivati drugim ljudima. Ako ostanem sam sa svojim radom, umro bih od ljepote’, kaže Franjević. Otvorenje, kojeg će muzički uokviriti klarinetist Bernd Kopf, održat će se u subotu, u 17:30 sati.“

„Art Club Atelier“ je pripadao mojem već nekoliko puta u ovoj priči spominjanom frendu, Portugalcu po imenu Sergio de Matos Cunha (čitati molim prošle nastavke). Sergio je rođen u Mozambiku a umro 2022. godine u Švicarskoj. Draga Marija, Portugalka porijeklom iz Angole, mu je prvo rodila sina. Ja sam bil pozvan biti njemu kum na krštenju. Vrlo zahvalan.  

U četvrtak pak, 30. rujna 1993., se u jednom od samo dva lihtenštajnska dnevna lista, „Liechtensteiner Volksblatt“, na četvrtoj stranici i pod naslovom ‚Slike koje kod promatraća otvaraju srce‘ moglo čitati slijedeće:  

„Vlado Franjević, koji živi u Maurenu, izlaže svoje slike u restoranu Taucher u Buchsu. Hrvatski umjetnik Vlado Franjević predstavio je u nedjelju ujutro svoje šarene slike pune simbola na otvorenju izložbe u restoranu Taucher u Buchsu (mjesto u Švicarskoj… preko rijeke Rajne se nalazi lihtenštajnski Schaan). Tridesetogodišnji umjetnik, s profesionalnom vještinom i jednako tolikom osjetljivošću, zrači u svojim slikama ono što se može iščitati i na njegovom licu: toplinu i radost, ali i tugu za domovinom.

Vrlo slobodna interpretacija smjestila bi njegov slikarski stil među „novo divlje među naivom“. 

(Pazi sad ovo… da bih skratio vrijeme prevođenja teksta s njemačkog na hrvatski, učitavam tekst novinskog članka u google-prevoditeljsku aplikaciju a ista mi „neue Wilden unter den Naiven“ prevede niti manje niti više u: „neonacistički pokret“! Hmmmmm, ne znam kaj se trenutno događa toj sve opasnijoj IT-mašini. Za nadat se da je to samo zbog sljepljenih mi uglova usta zbog tekuće pive, tj. da sam zbog tog ‚izfufljal nekaj’ u zaštopani mikrofon računala a kaj ovo nije najbolje razumjelo). 

Vijest o mojoj izložbi u Švicarskoj je u novinskom članku išla dalje ovak:  

 

„Franjevićeva djela ne mogu poreći niti poriču vezu s njegovom hrvatskom domovinom; ponavljajući motivi, poput seoskih kuća ili pijetlova, podsjećaju na djela naivnih slikara iz Mađarske i Jugoslavije, ali su puno apstraktniji i smjeliji. Kuće koje nalazimo u gotovo svim njegovim djelima imaju posebnu karakteristiku: nijedna od njih ne stoji čvrsto na tlu kao što smo navikli; ili imaju kotače, stupove ili stoje pod kutom na kosoj padini - simbol nesigurnosti i straha koji muči ljude u njegovoj domovini? ‚Kuća‘ također zauzima središnje mjesto u naslovima Franjevićevih intenzivno obojenih slika; zovu se, na primjer, "Rođenje male kućice", „Kotrljajuća kućica" ili "Kućice vise na stogu sijena“. Radovi mladog slikara potiču na razmišljanje, ali svakako ne zrače tugom; više zrače toplinom i životnom radošću koja je zarazna. Franjević je završio Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, a zatim je radio kao pismoslikar. Kasnije je, pola godine, radio kao pomoćni restaurator u HAZU-i u Zagrebu. Od 1989. umjetnik živio je i radio u Švicarskoj, a od početka ove godine živi u Maurenu sa suprugom, Lihtenštajnkom. Ako želite posjetiti izložbu, to možete učiniti do 24. listopada.

A sad sam opet tu. Tu gdje budem pozvan na druženje maturanata ondašnje matematičko-informatičke škole u Bjelovaru. Toplo mi oko srčeka. Prvo zato jer se iz onog vremena uistinu sjećam dosta dobrih i najboljih ljudi. S ne malo njih sam sve te godine ostao u prijateljskom odnosu. Više mentalnom nego fizičkom. A drugo, zato jer s njima u biti nisam završio maturu nego posjećivao samo jednu od dvije srednjoškolske godine. 

Ja uludo. Jer mi je onda jedini cilj bio završiti Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. U matematičko-informatičku u Bjelovaru sam u biti „zalutao“. Danas mi se čini da su skoro sva moja lutanja imala neki „viši“ smisao. Kojeg u vrijeme lutanja nisam znao razumjeti. 

Sad sam tu gdje smo nekaj betonirali. Tu kod nas. Skroz malu malenkost. Moji naj-susjedi i ja. Konačno opet znam zašto je dobro imati dobre (il po mogućnosti najbolje) odnose s prvim (i svim ostalim) susjedima. 

Kreneš recimo nedovoljno organiziran u posel… nemreš vjerovat al’, fali ti odjedanput čak sedam vreća cementa! Nema problema… barem jedan od susjeda ga ima. Takvih akcija u Lihtenštajnu nisam mogao imati pa ne znam da li bih ovakve i slične probleme tamo mogao rješiti - bez problema! A to da smo se za ovu akciju dogovorili u roku od možda samo 24 sata, da mi je jedan od susjeda posudil mješalicu, drugi dovukel metalnu mrežu koju smo ubacili u beton (i kritiziral me zašto smo počeli posel bez njega) a treći da je, kojeg sam nazval samo pola sata od početka akcije, bacil sav svoj posel doma u stranu i došetal se kroz voćnjake bos i s lopatom na ramenima… to se danas sve rjeđe nalazi u realnim prostorima. To su posebne ljudske vrijednosti. Ja više nego zahvalan! 

Vraćam se iz Zagreba. Sjedim s frendom u Čazmi, naručili smo piće. Za stolom do nas jedan od mojih školskih. S jednom mlađom, tamne kose, ženom. I njezinom majkom. Kad su odlazili, prišla mi je i komplimentirala me na način da su mi se skoro zacrvenile stare klempave uši. Čula je o meni (ne znam više kaj sve ono ne dobroga) od kolegice. U Zagrebu. Kolegicin suprug = jedan Ban iz Martinca! A nije Marijan. Niti Damir. Nije Vlado a nit Željko… nije Josip… Ali dobro je da je Ban. Podsjeća me na pokojnog djeda Pavla Bana = polustaratelj i poluodgajatelj. 

(Nastavit će se…)