Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (61. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje sam pred tri dana proslavio (ne želim se hvalit koji) rođendan i gdje će mi najdraža proslaviti rođendan samo dan nakon objave ovog nastavka. Mi lavčine! Mrnjauuuuu….

Sad sam tu gdje nas najedanput u pet dana posjetilo valjda toliko ljudi koliko nas je posjetilo u prošlih šest mjeseci. U ovo ne ubrajam komunalce, majstore i poštara. 

Prvo nam je jedan Krešo iz Zagreba dofural vjenčanog kuma s Trešnjevke i jednog frenda iz Prečkog. Ovaj potonji je donio gitaru. Svirao nam ragtime. Rajka nas je dobro nahranila. To će reči, imali smo dobru bazu za dobro pocugati. Prvo kod nas a onda kod frenda Deana Božića u G.Dragancu kraj Čazme. Zagrepčani su na kraju prenoćili u njegovom Eko Etno centru i “popravljalištu demografije”. Tako Dean na njemu svojstven način u šali tepa istom mjestu. Idućeg sam jutra zatekao Krešu vani za stolom. Uzdisao je i ponavljao: “koji je ovo hedonizam…” Frendi su se sretno vratili u Zagreb. Odahnuo sam.  

Idući je dan svratila Zagorkina kćerka s frendicom iz zagrebačke Dubrave. Prije toga su se kupale u biološkom bazenu u Čazmi. Dan poslije, u nedjelju popodne smo bili kod frenda u selu Bojana. Organizirao je već trinaesti dječji dan. U okviru istog se djeca prije svega druže u realnom prostoru s drugom djecom a njihovi roditelji međusobno. Pored toga organiziralo se zabavno takmičenje i ka-zališni komad za najmlađe…

Dan poslije je svratila cijela obitelj frendova nam iz sela. Osmero njih. Šestero od osam žive inaće u Švicarskoj. Nekih možda deset dana prije toga smo sjedili kod njih za vanjskim stolom. Ispod vrlo rodne brajde. I velikog hrvatskog stijega. Hrvatice i Hrvati, "čistokrvni" Švicarac, isto takav, mladi sim-pa Srbin… 

Zatim su se najavile rođake. Rečeno je, rado bi došle sutra. Jer kad ćemo imati rođendane, bit će na moru. Donijele su poklončiće, lončiće i poklopčiće… 

Dan poslije je na kratko svratio gospodin Iličić iz Camino udruge/pokreta. Snimio me u vanjskom umjetničkom poligonu a kojeg će posjetiti zainteresirani Camino hodočasnici 10. listopada ove godine. Od tog dana će i naše malo mjesto biti involvirano u novu Camino rutu! 

Dva-tri dana poslije smo se opet odvezli u Zagreb gdje sam bio gost jednog malo posebnijeg frenda. Isti je, kao nitko drugi koga znam, zaljubljen u Kneževine Lihtenštajn i Monaco! Živio sam dosta dugo u Lihtenštajnu, znam ljude s terena, ali kaj dotični sve zna o toj maloj alpskoj zemlji i kneževoj obitelji, i njihove povijesti, to je uistinu fascinirajuće. A o artefaktima, važnim povijesnim dokumentima i predmetima koje je kao vrijedan kolekcionar skupio, da i ne pričam. Kao niti o namještaju i ostalim originalnim vrijednostima u njegovoj vili. Tamo negdje u Šestinama…  

A onda… onda u švicarskom lokalnom tisku koji se zvao „Bodensee-Zeitung, u izdanju od 22. rujna 1992. pod naslovom „Zatim umirem od ljepote“ novinski prilog kojeg je potpisala Felicitas Leibundgut: 

„To sam ja“, rekao je Vlado Franjević objašnjavajući sliku ‚Morski konjici umjesto univerzuma’ na kojoj se vide tri šarena morska konjica ispred žutog kruga koji bi trebao predstaviti univerzum. 

„I ovo sam ja“, dodaje misleći pri tom na sliku ‚Leptir’. „Slike, to sam ja; preobražavam se u sve objekte. U svojim slikama pričam uvijek o sebi, imam različite svijetove u meni samom.” Za promatraća to vjerojatno više nije sasvim razumljivo", mudruje Franjević dalje, ali on se zbog toga neda zbuniti. “Kao da islikavam ono iz unutarnje stege. Moram jednostavno slikati, i moram svoje slike pokazati drugima. Kad bih ostao sam sa svojim radovima, umro bih od ljepote.” Upitan zašto bi to moralo predstavljati smrt, odgovara lukavo: «Volim samog sebe jako puno. Toliko sam ovisan o sebi i u sebe zaljubljen kao Narcis. Vi znate sigurno što se s njim dogodilo kad se gledao u ogledalo.» Uprkos tome njegove slike ne evociraju na pojam lijepog u uobičajenom smislu; nema nikakve harmonije koja bi imala prođu. Obavezno šarolike slike djeluju više prodorno i hladno, prekaotično, uprkos očitom nastojanju stvoriti urednost. Obično su nekoliko predmeta – kao spomenuti leptiri, morski konjici ili takođe revolver – centrirani na sredini slike, više manje zastranjeni; pozadina često bude nalik šahovskoj kvadraturi koja je takođe zastranjena tako da se kvadrati djelomično rastegnu. Povezanost sa vanjskom realnošću se kod Franjevićevih slika ne da naslutiti. 

„Ne interesira me što je za druge ljude stvarnost. Imam dosta svoje vlastite stvarnosti koja me nerijetko boli. Ipak učim upoznavati uvijek nove stvarnosti koje urone u me te se s istima moram boriti. Ponekad mi teško pada vjerovati da se ono što vidim poklapa s istinom. Kad počnem vjerovati, da o meni samome sve znam, počinje sve ispočetka, ništa nije sigurno. Vražji krug. Ali istovremeno se nadam da neću nikad naći određeni zatvoreni filozofski sustav koji se zatvara kao sam krug. Traženje novog je za mene nešto centralno.“ Slikarstvo je sredstvo koje izražava njegove unutarnje slike koje on riječima jedva da može izreći. „Moje slike prikazuju moje nesvjesno. Moj cijeli život je tu unutra, moje djetinjstvo, svi moji kompleksi, pritisci i teškoće koje, da ne ispadnem potpuno gol, zastranjeno predstavljam. Tu je i nešto od dnevnih snova koje doživim realno u prolazu, uvijek u crno-bijelom pa to poslije pretačem u boje.“ 

Malo švicarsko mjesto Sommeri. Alternativni prostor u restoranu/klubu Löwen. Izlagao sam radove gdje sam god zato dobio priliku. Vremena su bila teška. Bio sam "nitko i ništa", dolazio iz „najproblematičnijeg“ kutka Evrope. Zato mi je nakana bila što češće doći u priliku da mi se ime i prezime zabilježi u medijima. U kontekstu dobra. A kako bih učio masu izgovarati isto to ime i prezime. Dobro je da se na nj privikavaju, mislio sam si… 

Iz ovog se teksta da iščitati ili moj određeni i preveliki blef ili početak skretanja u sivu zonu razumijevanja kako snova tako i stvarnosti. 

Čitajući ovaj izvadak iz novinskog članka jasno mi je da je novinarka besprijekorno funkcionirala i stručno se i studiozno pozabavila i mojim radovima i mojim govorom kojeg je tada prevodio Alen. (Tako barem kaže zapis iz onog vremena. 

No Alena se više uopće ne sjećam). Nisam još pričao njemački a za filozofiranje i blefiranje mi je znanje engleskog bilo preskromno. Moj egoizam je također podosta iskakao iz okvira i sad iz ove vremenske distance mi je teško prepoznati da li je to bio samo blef, komad boleštine ili…!? Ma dajte… molim vas… ne bih ja… tak jeftino blefiral.

A sad sam opet tu. Tu gdje guštam pregledavati fotke bivših kolegica iz Zemaljskog muzeja Liechtenstein. Iste mi je poslala jedna od njih. Tim se djelomično izmjenio od 2022. Od kad me tamo više nema. Od bivše kolegice sam saznao da će joj otac navršiti uskoro devedeset i sedam godina i da joj kćerka čeka prvo dijete. Poslije će se s njime preseliti u Kanadu k djetetovom ocu. Također Lihtenštajnac. U sadašnjem timu od petnaest žena koje primaju goste u muzeju, i služe im, su i Nada i Jelena. Jelena je rođena u lihtenštajnskom Balzersu a roditelji joj potječu iz Srbije. Nada je skoro pa “čistokrvna Austrijanka”… 

Nakon jako dugo vremena mi se javila jedna druga žena. Predsjednica međunarodne filozofske mreže i glavna i odgovorna urednica jednog filozofskog časopisa. Pisala je između ostalog: 

“Pozdrav Vlado! Dugo vremena se nismo čuli, jer sam poslednjih godina vrlo malo u profesionalnim vodama, ali saradnja sa Rajkom i tobom mi je uvek u dobrom sećanju i nadam se budućoj saradnji čim se vratim aktivno na posao. Imala bih jednu molbu. Naime, imam jednog malog umetnika od nepunih 8 godina kome bi iskrena kritika ili osvrt njegovih crteža i skulptura od plastelina od strane renomiranog umetnika, ovog slučaja tebe i Rajke, vrlo, vrlo značila. Ukoliko si voljan da malo pogledaš crteže i proceniš ima li tu talenta/dara par rečenica o tome (poput mojih osvrta na tvoj umetnički opus) bi mi izuzetno bilo važno pa bih ti poslala par radova na overview.” Nadam se da ste dobro i da umetnost cveta kao i uvek. Srdačan pozdrav, bokić!” 

Osjećam se i dalje dobro uživajući ovo seosko toplo ljeto… Drugovati s bliskim i dalekim prijateljicama i prijateljima, kolegicama i kolegama. U realnim, paralelnim i digitalnim prostorima i svjetovima. Uživam u povjerenju i ljubavi dobrih ljudi. I naših sedam mačaka…   

(Nastavit će se…)