Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (59. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje se „pacamo“ u znoju na temperaturi od barem trideset i pet stupnjeva u hladu. Kaj pritom radimo? Hvala na pitanju… gradimo! Dok mnogi drugi i na nižim temperaturama a kamo li ne na ovakvim - razaraju i ruše! Razumiješ razliku? Ne? Dobro onda… 

Sad sam tu gdje se jako, jako čudim jednom kamenu. Tzv. moslavačkom kamenu smutnje! Pitate se kaj bi to moglo bit? To vam je jedan kamen koji je do nema dugo bio ništa do li nepoznato tvrdo tkivo vrle nam Moslavačke gore. Ležal je valjda tisućljećma u onom hladnom šumskom potoku. Nedaleko sela Samarice. Ozebao skroz od hladne vode. Da ga naši prijatelji iz sela nisu našli i u njem prepoznali potencijalno postolje na kojem bi trebala biti ove jeseni instalirana Stopa sv. Martina pred ulazom u našu crkvu, ista tona kamene mase bi i dalje bila skoro pa beznačajna. Kažem: skoro! 

Frend je pitao lugara da li možemo preseliti kamen pred crkvu nam u selu. Isti je trebao biti postolje na kojeg će se montirati odljev Stope. Lugar je poslao frenda u centralu Hrvatskih šuma u Bjelovar. Zadužena gospođa je zamolila frenda da na odgovor pričeka. Nakon dva tjedna čekanja je frend od gospođe dobio telefonski poziv. Ista mu se ispričala i dala do znanja da joj je žao i da ne možemo dobit kamen. Opisao sam sve to ravnateljici Muzeja grada Čazme i kulturnog centra grada. Oni su nositelji i izvođaći ovog projekta a kojeg smo mi inicirali i pokrenuli. U međuvremenu smo dobili odgovor da je stvar kaj se tiče kvrge kamena jako komplicirana i da su valjda s viših instanci dobili negativan odgovor! Pa to je uistinu ludo i nestvarno. U zemlji u kojoj se navodno pokralo, pronevjerilo i uništilo dobra u vrijednosti tko zna koliko milijardi - a za koje skoro pa da nitko navodno nije adekvatno odgovarao - birokracija ti veli da ne smiješ premjestiti jedan kamen petnaestak kilometara od mjesta gdje je pronađen i udahnuti mu posebni duh i dodatnu vrijednost postajanju. Skoro pa prestrašno loša karikatura vremena u kojem smo zarobljeni! 

Odljev Stope je u međuvremenu došao. Navodno iz Francuske…

A onda… onda kad sam 1988. došao u Švicarsku, i uopče, u onoj početnoj fazi „novog života“ imao sam period velike teškoće odvajanja od polja koja su me rodila i hranila, kroz koje sam kao dječak trčao, u njima brao baki cvijeće... Baš stoga sam vjerojatno na tamošnjim počecima slikarskog opusa koristio simbol kuće za sve moguće priče koje sam imao potrebu ispričati i podijeliti sa stranom javnošću… Slika s jednom apstrahiranom kućom, jednim apstrahiranim stablom, bunarom i kopanjom za vodu se nalazila i na plakatu za izložbu u Kneževini Monaco od 14. svibnja do sredine lipnja 1993. Kad sam došao u Monaco, u skoro svakom drugom izlogu radnji i dućana sam vidio plakat o mojoj izložbi u „Galerie de la Cathedrale“ (samo oko 200-300 metara udaljena od kneževe palače) i s velikim slovima otisnuto moje ime i prezime. Malo mi se od tog ondašnjeg stanja stvarnosti zavrtjelo u luckastoj gavi. I o toj se izložbi, na sam dan otvaranja, informiralo u tiskanom dnevniku „Liechtensteiner Vaterland“. 

Samo četiri mjeseca prije izlaganja u Monacu, izlagao sam po prvi puta djela istog serijala u ondašnjem klubu „Frohsinn“ u lihtenštajnskom Gamprinu. Thomas G. Brunner, Švicarac, likovni djelatnik i jedan od vodećih likova ondašnje umjetničke udruge „Schichtwechsel“ na otvaranju izložbe je rekao slijedeće:

„Takvog nešto nisam još radio: nekome koga ne znam, čije slike još nikad nisam vidio, obećati da ću držati laudacio na otvaranju njegove izložbe... Obično držim govore u izložbenom prostoru „Schichtewechsel“ ili ako nekoga donekle znam ili o nekom nešto imam za reči; ali Clemens me je smirio, u «Frohsinn-u» je stvar poprilično loker i do sada su izlagači sami rekli par riječi o svojoj umjetnosti te je to sve skupa bilo neortodoksno. Vlado dolazi iz Hrvatske, zna bolje engleski nego njemački i zato bi bilo dobro, misli on, ako bi netko pričao umjesto njega. Vlado, koji u stvari čak i ne priča tako loše njemački, preklinjao me rekavši da je to za njega jako važno a jučer me još jedanput nazvao da nisam slučajno zaboravio doći danas u «Frohsinn» i izmisliti priče o njegovim slikama. Nismo još imali vremena zajedno pričati ali slikarstvo je eto vizualna komunikacija. Slike sam danas nakratko vidio uoči postavljanja na zid. 

Dobro je da sam pred kratko vrijeme bio u Slovačkoj na jednom umjetničkom simpoziju gdje je također bio i jedan hrvatski kipar koji je radio u drvu. Pritom sam dobio osjećaj za stvari koje bih inače možda previdio. Ne želim doći u iskušenje uspoređivati Vladine forme i boje te njegov način prepričavanja priča s lihtenštajnskim, švicarskim ili njemačkim slikama. Hrvatska nije Slovačka – ali tamo sam susreo ljude iz bivšeg istočnog bloka, koji svijet gledaju s drugim očima nego mi. Oni teže slikajući za fantastičnim, bajkovitim, za onim što mi rado spremamo u knjige za djecu, u slikovnice: jer odrasli, ako već nisu izgubljeni ne sanjaju više... Kod nas se prije svega pita za precizne, tvrde i krute, brze činjenice. 

Okruženje u kojem umjetnici kod nas stanuju su stoga više na rubu nego u centru društva, kod nas umjetnik nije toliko blizak narodu – možda jer taj biva manje podržavan od strane naroda punog fantazije nego u istočnoj Evropi, kod nas umjetnost nije toliko pučka; ona je usamljenija, nepristupačnija i možda je za umjetnika, ako isti dolazi iz istoka, teško, kad mi u bogatom zapadu s njim tako loše postupamo, kad mu možda poklanjamo puno manje pažnje nego na siromašnom istoku. 

Mogu se samo smijati kad mislim na zapadnjački duh naroda – ima li ga uopće? U najširem smo kontekstu, na nj zaboravili, stalno previđamo da smo jedan duh (ili da imamo samo jedan duh). O istočnoj duši u Vladinim, u boji intenzivnim slikama, ne trebamo ništa pitati. Zlatni rub platna dozvoljava nam misliti na ikone a što se odigrava na slikama, ima manje više veze sa kućama. Osobno to ne nalazim toliko neobičnim, čak niti prefantastičnim: svi mi stanujemo u kućama, možda ne u tako lijepim kakve je Vlado naslikao a krov nad glavom je i te kako pak tema za sebe. Vlado je vjerojatno takvu jednu kuću ostavio iza sebe kad je slobodnom ili neslobodnom voljom (ne znam točno) otišao na zapad. 

Čovjek mora samo nakratko pogledati naše mrtve kuće a zatim ove Vladine organske zgrade, odmah nam je vizualno jasno što je to duh naroda: te kuće su ispunjene životom, one žive. Čini mi se da rastu kao biljke, a zatim se u se urušavaju, čak nekoliko plodova u krošnji stabla voćke su – kuće. Jedno cijelo selo. I tu je još kod Vlade, kad se nekoliko kuća skupi u zajednicu, najčešće crkva. Jedna će kućica upravo biti porođena, cijeli stručak kuća visi o stogu sijena: to je toliko bajkovito, puno kurioziteta tako da već dugo mislite na «Alice u zemlji čudesa». Ili na spomenutu knjigu za djecu u kojoj ostavljamo našu dušu da se počiva. Kod Vlade je ta knjiga još uvijek otvorena: kuće žive svoj vlastiti život, one su oduhovljene, pokreću se, i stoga čak niti ne izgleda zastrašujuće kad se prevrnu, kad leže izvaljene na zemlji kao da su pijane – a možda je i njima loše... 

Puno je višeznačnosti u tim slikama: ponekad imamo zaokruženi pregled, prozor pun tajni, atmosfera je otvorena neodređena, puno je svega ili gotovo je sve moguće. Ne začuđuje nas uopće kad netko tamo dođe i onako jednostavno usput s jednom rukom takvu jednu kuću pokupi, ukrade, uzme sa sobom. Takva jedna kuća, ta ista, pupa na drugoj slici ko u proljeće snagom cvijeta koji razbija asfalt kroz kojeg raste. Ali nemojmo prebrzo usmjeriti priču u kolotečinu narodnjačke kulture, u dječje knjige i slikovnice, u ovom prostoru ima također odraslih vizija. Jedna od onih slika (ne želim reči koja) djeluje na mene skroz meksički, kao pogled kroz kaleidoskop meskalina. 

Kuća s pokretima i bojama je kaleidoskop, mali sjaj kristala vizije koji još uvijek vibrira i pokreće se i svaki pojedinačni dio kuće, zaljepljene krpe štofa pleše s tekućom okućnicom koja izgleda kao da je voda i svijetlo. Na jednoj drugoj slici mogu sagledati kuću koja me promatra kao da je ona čovjek čije lice točno vidim kako se mijenja. Što misli i osjeća o meni ta kuća? Možda slike i nisu tako bezazlene kako se na prvi pogled čini: prije nego što uistinu opazimo objekti postaju u stvari subjektima, i odjedanput gleda čovjek kuću na slici i mrgodi čelo. 

Realnost je u tim slikama protočna a upravo proticanje mi se ne čini kao bajka nego vrlo realno. Neke od slika dozvoljavaju mi osjećati i Vladinu viziju, slutim bogate istočnoevropske svijetove slika, tradiciju iz kojih kuće pupaju kao pupoljci; ostavlja me ravnodušnim misao o tome da li je svaka Vladina slika dobra, čovjek bi tu i tamo mogao što se slikarstva tiče ovo ili ono primijetiti ali bi mi možda, kao čovjeku, pri tome stajala na putu baš vlastita kultura...

Same za sebe slike me ne bi izbacile iz "cipela", koješta bih najrađe previdio. Ali tu su izvrnute kuće. Pokretni kaleidoskop tuge. Toliko puno tajni u prozorima tako da vrlo rado šećem simo tamo u tim snovima, dolazeći tako mojim vlastitim malo bliže. Mislim na tihog slikara Mihaela iz Slovačke koji već godinama slika samo jednu jedinu reduciranu kuću, crkvu... i sa tim neće biti nikad gotov: i ta je kuća puno ispričala, bez riječi. Mi nismo pričali slovački, niti on njemački. 

Riskirajte sad sami to sve tu pogledati. Vladi je važno da dozvolite biti očarani njegovim radovima. Ako već moje riječi ne uspijevaju učiniti da ljudi s knjigama bankovnih čekova stoje ovdje u repu – to znači Vlado da si došao prekasno. Trenutno slavimo na zapadu recesiju a to znači ako ne prodaš svoje slike ne moraš to shvatiti preosobno, skoro svima ovog časa ide slično, a to eto pokazuje da je umjetnost kod nas nešto nepotrebno ili suvišno, a ne kao za mene ili za tebe > sredstvo življenja.“

Važna informacija: Clemens je bio (vidi gore) jedan od ondašnjih frontmena kluba „Frohsinn“ a puno poslije je otkupio „malu masu“ mojih radova. Za sebe privatno i za njegov ured.

A sad sam opet tu. Gdje, za selo sigurno znam… ovo naše, miriše! Bio sam u velikom gradu. Dalo bi se na široko i dugačko filozofirati o tome da li isti miriše ili smrdi. O čemu se u gradu ne može niti treba filozofirati to su mnoge friško obrijane noge. Ženske noge i nogice… i prozirne ljetne haljine. (Volim). Tako mu jedne poznate pjesme. 

Sad sam/smo tu gdje upravo imamo mini gradilište a da bismo konačno dobili mini izložbeni prostor. Na mjestu gdje je bila soba u kojoj me, nesretna mi majka, rodila. Majstor, voditelj projekta, je 76-godišnjak iz susjednog sela. Isti je gradio i kuću u kojoj domujemo. Pitam se pitam, ima li još majstora njegovih godina koji su aktivni u ovom i ovakvom poslu… 

Svaki dan doveze dvojicu radnika s osobnim autom ili manjim kamionom, komandira im, u pauzama za ručak priča nam priče i dogodovštine s bauštela, blefira z njemačkim kojeg još uvijek i te kak korektno izgovara, oči mu pritom, nalik Paul Newmanovim i očima mojeg djeda za.ebanta, sjaje. 

(Nastavit će se…)