Sad sam opet tu. Tu odakle, kao da, kako mi se ponekad čini, upravljam svijetom. Dakako… skroz malim, vickasto-mini svijetom…
Jučer je bilo otvaranje festivala međunarodnog plakata u Prištini. Sutra ću sudjelovati na ovogodišnjoj likovnoj koloniji HVIDRA-e Bjelovarsko-bilogorske županije. Kod frenda u Bojani. U selu kojeg od Martinca dijeli šuma Pijesak. Već sam puno puta spominjao i to selo, i tog frenda i tu šumu. Prvog dana u prosincu će biti u centru Vaduza, glavni grad jedne srednjoevropske mini države, otvoren umjetnički projekt u kojem sudjelujem. Dan poslije će se u Univerzitetu umjetnosti u glavnom gradu Albanije otvoriti ista izložba koja se jučer otvorila u Prištini. To će reči, po prvi put ću tamo izlagati. Kustosica izložbi u Prištini i Tirani je jedna Dankinja. Na izložbi sudjeluje svojim prilogom, između ostalih, jedan moj posebni i vrli frend. Jordanac. Profesor na američkom Univerzitetu u Dubaju! Frend iz Bojane i ja smo posjetili prijatelje u Krnjaku kraj Karlovca (čitati molim zadnji nastavak). S njima bili u magli starog grada Ozalj. Doći ćemo opet!
U Vaduzu mi pomogao pripremiti prilog za izložbu bivši kolega u Zemaljskom muzeju. Dobre volje lihtenštajnski Austrijanac.
A onda u švicarskom St. Gallenu…
(čitati molim prošle nastavke)
Baš tamo smo se ponovno sastali. Gotovo na istom mjestu. Rekao sam Lihtenštajnki da će uskoro biti jedna afro party u restoranu na glavnom željezničkom kolodvoru. I da ću biti tamo. Rekao sam joj da mora svakako doći!
I došla je. Ne sama. U pratnji nekog mladića. Ugledala me. Prišli su k stolu a ona je bila dovoljno hrabra sjesti pored mene na klupu. Do tada sam tamo sjedio sam s prijateljima iz Willa. Mjesto udaljeno oko 30 km od St. Gallena pravac Winterthur. Skinula je bluzu. Uslijed toga ostala bez rukava. Odmah sam reagirao. Poljubio joj golo desno rame. Sjećam se, iako je tome davno, dobro sam ljubio… Mora da su se vibracije širile sve do nožnih joj prstiju. Mora da joj se naježila koža. Možda mi je to poslije i priznala. Ne znam točno.
S prijateljima sam razgovarao hrvatski. Bila je iznenađena jer sam znao i taj jezik! Ne sjećam se što sam joj rekao pri prvom susretu o svojim korijenima i prošlosti, ali očito sam već onda ne malo svoje zbunjenosti i kaotičnosti unio u njezin život. Pokušao sam je iznenaditi. Rekla je da želi biti ozbiljna. I da ne želi više samo puste avanture. Mislio sam naglas da se oko toga zapravo slažemo. Pa rekao prijateljima preko puta:
"Ona bi htjela ozbiljnu vezu."
Jedan od njih je odgovorio:
"Dobro. Hajde onda da te oženimo!“
Baš taj nam je poslije bio vjenčani kum.
Neki tamnoputi muškarci su joj se smiješili. I htjeli s njom plesati. Ali ja sam je stalno odvlačilo od ostalih i plesao s njom. Dobro je plesala. A i ja sam dao sve od sebe. Zatim smo oboje otišli u njezin stan u ulici sv. Georga. Ostali u krevetu valjda tri dana. Bili smo jako umorni od plesa.
Konačno sam otišao do majke koja se već brinula za mene. Nije bilo mobilnih telefona da joj se javim… Ah da, ona nije imala nikakav telefon. Spakirao sam nekoliko stvari u mali kofer, ponio ga sa sobom i vratio se Lihtenštajnki. Stajao sam pred vratima stana i pozvonio. A kad je otvorila vrata, rekao sam prvo:
"Evo me. Smijem li ti pokazati unutrašnjost mojeg malog kofera?“
Vjenčali smo se nakon otprilike tri mjeseca. Zbog iste „akcije“ sam konačno dobio potrebnu dokumentaciju za boravak u onom tamo geopolitičkom području. Nakon godinu dana preselili smo se u njezinu domovinu. Kneževina Lihtenštajn. Udaljena oko 60 km od St. Gallena.
Tri godine kasnije, rodila nam je kćer. U vrijeme kad sam ovo bilježio, bili smo zajedno već više od osam godina. Proživjeli smo neke uspone i padove mješovitog braka. Bio sam joj puno više zahvalniji na svemu što je učinila za me, tj. nas, nego sam joj to poslije znao pokazati. S druge strane, nikada je nisam iznevjerio kada su u pitanju bile životno važne stvari.
Bila je vrlo hrabra. Imala puno strpljenja sa mnom. Kao nitko prije nje. Prihvatila me kakav sam već bio. Sa svim mojim nesigurnostima i mojom kaotičnom i impulzivnom prirodom. Znala je da sam strašno kaotičan. Zato je ne jednom rekla:
„Ti kaotični kravat-Hrvat!"
Kaos (ali ne samo kreativni) u kojem sam uglavnom živio i koji sam stvarao oko sebe je bio više dio negativne nego pozitivne energije. S vremenom sam neke dijelove negativnih vibri unutarnjeg kaosa uspjevao transformirati u nešto pozitivno. Kad sam to počeo shvaćati, bio sam opet prilično zadovoljan sobom. Ciklusi nezadovoljstva i zadovoljstva su neko vrijeme slijedili jedan za drugim u kratkim vremenskim intervalima. Čini mi se da sam dugo bio ovisan o nezadovoljstvu. Moja ljudska priroda je puna greški…
Lihtenštajnka me, često kad sam padao, pokušavala ohrabrivati i podizati. I gurala me naprijed. Izvlačila iz dubine mraka mog samosažaljenja. Priznajem, ulagala je u naš odnos puno više dobre volje i energije nego ja. Na samom početku veze sam joj otvoreno rekao odakle dolazim, tko sam i što imam. Nisam imao ništa. Bio sam nitko. My name was Nobody. Poput onog dragog Indijanca u Jaramushovom filmu „Dead man“. Kao da sam mislio da je to dovoljno opravdanje za sve moje greške, krive poteze i ukupnu mi nezrelost.
A sad sam opet tu. U nadi da sam pripremio dosta drva za nadolazeću zimu. Gledam kroz prozor, vidim ju kako se „šulja“. U njoj, tri puta po pedeset nijansi sive. Bivša zgarišta poprimaju i zadržavaju najcrnje nijanse. Bez obzira koje i kolike ih trave s vremenom prekriju. Na buduća zgarišta ne želim misliti.
Tu sam. Pišući uglavnom iza prozorskog okvira na koji ponekad doskaće vjeverica ili pokoja vesela ptica. Mora da nam je baš vjeverica nema dugo strgala mrežu protiv komaraca, muha i buba.
Trebao bih završiti tri slike manjeg formata. Gledam ih „u prolazu“ skoro svaki dan, a nekako se još uvijek ne usuđujem potegnuti tih nekoliko završnih linija, potočkati tih nekoliko nedostajaćih točkica. Događalo mi se dosta puta da sam već skoro gotove radove, završnim intervencijama, totalno zblesirao. „I onda vele, ne’š pil“…
(Nastavit će se…)
