Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (55. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje trenutno jako žalim. I suosjećam.

Zbog nesreće novog nam prijatelja, Indijca Arjuna. U nedjelju, samo dan poslije zajedničkog nastupa u galeriji Matešin u Bojani kraj Čazme (vidi molim zadnje nastavke ove priče), sam ga odvezao u Lučko gdje je stanovao. I gdje ga je samo dva dana poslije netko nagazio autom, slomio mu desnu nogu na nekoliko mjesta i još ga pretukao! Da nisu došla dva muškarca koji su ga obranila i pozvala policiju i hitnu ne znam da li bi Arjun, promotor umjetnosti, poezije i kulturni posrednik preživio gostovanje u Hrvatskoj. A srce mu je bilo veliko kao kuća. Nakon boravka kod nas u Moslavini.

Sad sam tu gdje sam prvog svibnja svratio na kratko u čazmansko Vustje. Tamo su se, pri prekrasnom vremenu, družili dobre volje ženski i muški ljudi. Zabavljao ih je lokalni band „Štefansko zvono“. Dio istog banda sam prvi put doživio slušajući ga pred samo koji dan na posljednjem ispraćaju majke prijatelja nam, slikara i galeriste Franje Matešina. Na groblju Gornjeg Draganca. A najviša svemirska energija je htjela da se zajedno družimo, veselimo i da zajedno pjevamo i drugog svibnja na obiteljskom druženju i slavlju svete prve pričesti najmlađe mi rođake. Mjesto događanja: poznato izletište u selu Babinac kraj Ivanske, tj. Bereka. Najmlađa mi rođaka, pametnjakovićka Maša, se sad može pohvaliti nastupom u promidžbenom video clipu jedne od najpoznatijih i najvećih stranih trgovina koja upravo slavi 25. godišnjicu egzistencije u Hrvatskoj. Na osnovu istog je Maša pozvana na audiciju za sljedeću sličnu glazbeno-plesnu i pjevačku akciju. Nek živi ljubav! Prema dobrim a ne zlim vibrama.

A onda… onda u Lihtenštajnu i Švicarskoj… (Čitati molim priču od samog početka)! Ovdje zapravo opet jedan zapis o ljubavi. Kojeg mrzim jednako kao i priče o mržnji, jadu i pokojem zlu opisanima u ponekom prošlom nastavku ovog pripovijedanja.

Jednom me jedan homoseksualni pjesnik, „slučajno“ Židov, htio seksualno oskrnaviti. U svom stanu u St. Gallenu. I danas mi je muka od moje urođene naivnosti, koja je kriva za ovu i druge čudne situacije u kojima sam se neočekivano nalazio. A koje sam ipak preživio. Jedva ozlijeđen.

Negdje u ožujku 2000., kad sam radio neke bilješke, pronašao sam njegovo pismo na polici s knjigama. Dao mi je čak deset svojih zbirki poezije. Ništa od sveg toga nisam čitao. Pronašao sam i dva pisma adresirana na me. U onom od 3. listopada 1993. sam čitao između ostalog slijedeće:

„Dragi Vlado, bilo mi je drago doživjeti djelić tebe, tvojih slika i tvojih pjesama; nadam se da ćemo se ponovno sresti, hoćemo li? Ako mi ikada poželiš pisati, to bi mi bilo predivno. Želim ti puno strasti, opojnog zanosa, neobuzdane želje i puno slobodnog daha za ono što ti je važno; molim te, pozdravi svoju suprugu na lirski, hirovit način; čuvaj se! Najtopliji pozdravi, tvoj ponizni P...

Bljuv… Fuj tojfel… Tjedan dana poslije mi je pisao slijedeće:

„Sad pijem oceanski slatki Marc, slušam s demonskom opsesijom požudno zanosnu tragičnu bel canto operu, pušim cigaru s tuljanovim užitkom - volim kiklopsku samoću svoje špilje! Iako apsolutno mrzim telefon, tvoj poziv me razveselio; a to što me želiš posjetiti je, nadam se, izvor znatiželje i ljudsko-egzistencijalnog obogaćenja, zar ne? Znaš, Vlado, neumoljivo sam, nevjerojatno škrt sa svojim slobodnim vremenom, da doista, treba mi pretjerano puno vremena za svoje pjesme. Puno pišem, a opet: nekoliko dobrih pjesama zahtijeva desetke noći posvećenosti... Ali i o tome želimo razgovarati, razgovarat ćemo zajedno o svemu, o Bogu, smrti, vragu, seksu, masturbaciji, psalmima, redovnicima, umjetnosti, filozofiji, molitvama, ateizmu, glazbi, politici, strahu, sreći itd., itd., jednostavno o apsolutno svemu što nam padne na pamet… Dakle, jako se veselim 21. listopada, bit će predivno! Čitat ćemo si pjesme, beskrajno čavrljati o svemu pod suncem, piti puno vina kao idioti, sjediti zajedno u tišini, pušiti u izmaglici, samo tako - ili što misliš, Vlado? Sad sam tek shvatio, oprosti: slobodan sam tek od 17 sati nadalje ovog četvrtka, 21. listopada. Mogao bih te pokupiti na željezničkoj stanici nakon tog vremena, na mjestu sastanka (kod taksija), i volio bih te počastiti večerom. Poslije bismo se mogli vratiti k meni da provedemo neko vrijeme zajedno, možda slušajući glazbu ili jednostavno uživajući u miru, čitajući pjesme, pijući vino i tako dalje. Što misliš? A ako nemaš nikakvih zahtjeva prema meni ili mom smještaju, mogao bi prenoćiti ako želiš; ne bi bio problem. Samo da znaš. Bio bi moj gost.

(Od 18. do 20. listopada bit ću u Baselu. Nazvat ću te odande, pa ćemo sve finalizirati. Je li to u redu?) Da, molim te, ponesi puno svojih pjesama sa sobom. Volio bih čuti i pročitati neke od tvojih radova. Stvarno se veselim što ću te bolje upoznati. Stvarno sam uživao u slikama koje sam vidio i pjesmama koje sam čuo. Dakle, Vlado, čuvaj se! Lijepi pozdrav..."

Nevjerojatno. Muka mi je evo opet… Nekome drugome bi ovaj ton pisanja i dobar dio sadržaja odmah bio i te kako sumnjiv. Ja mali martinčanski seljo-beljo nisam niš razmel… A niti njušil.

Upoznao sam ga u maloj galeriji. Pripadala je mojem dobrom malo tamnoputijem frendu. Spominjao sam već i njega ovdje u prijašnjim nastavcima. Izložio sam tamo svoje slike i čitao svoju poeziju. Moja ondašnja supruga i roditeljica djece nam je također bila tamo kada sam čitao. U ono vrijeme, supruga i ja smo živjeli u lihtenštajnskom Maurenu.

Pjesnik čiji su stihovi objavljivani i na hebrejskom me pozvao k sebi.

Zbog svih mogućih minimaksimalističkih kompleksa koje sam imao, i dotadašnje nemogućnosti iživljavanja mojih talenata na adekvatan i pristojan način bio sam opsjednut stvaranjem neke vrste „legende“ od mene samog. Slikanjem, ili umjetničkim stvaranjem općenito. Ili možda pisanjem. Zato je za mene bio ne mali kompliment jer me jedan "pravi" pjesnik, autor koji je već objavio nekoliko knjiga, pozvao u svoj dom. I jer želi slušati kako čitam… O moj Bože…

A sad sam opet tu. Tu gdje smo nema dugo pomogli jednogodišnjoj Sivki donijeti na svijet petero krasnih zdravih mačića. Njezina je slatka muka trajalo barem dva sata. Opet sam si mislio: život je čudo.

Zadnje što mi je sin dao na znanje kad se javio iz Lisabona je da ima dobar osjećaj što se tiče radnog mjesta. U grupi je novaka od dvadesetoro internacionalaca. Na stanu s trojicom Italijana. Nadam se da nije od mene naslijedio mnoge gene koje imaju veze s naivnošću.

Sezona je košnje trave. Uživam u njenom mirisu. Prvo kad je svježe pokošena a zatim kad ju suhu sakupljam na hrpu.

S lijepim i toplim vremenom bude se male i sitne nemani gmižući iz zemlje. Neke pomažu vrtu, neke malo manje. Pred neki dan je mraz ofurio lišće krumpira i vinove loze.

U nedjelju, prije nego sam Arjuna odvezao u Zagreb, pročitao je moju pjesmu „Mozak mrzi srce mrzi mozak“. Na engleskom i Hindu jeziku. U vanjskom mi umjetničkom poligonu. Pogledati i poslušati molim na Instagramu…

(Nastavit će se…)