Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (54. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje molim Boga da se sutra, 22. travnja, zrakoplov kojim će mi sin letjeti za Lisabon, spusti najmekše kaj se ona leteća „kvrga metala“ spustit može. 

Tu gdje smo pred kratko vrijeme indijski kolega Arjun Shivaji Jain i ja odradili druženje sa, za kulturnu izmjenu (bez figa u đepu), zainteresiranim ljudima Čazme. Točno tu gdje će isti, nakon gostovanja u Rijeci, biti skoro pa specijalni gost u okviru petog nam umjetničkog happeninga u galeriji Matešin u Bojani, u subotu 25. travnja. Eto da, točno sam tu gdje će se ove godine konačno realizirati moja inicijativa koju sam aktivirao iz Kneževine Lihtenštajn pred možda šest ili sedam godina. Grad Čazma, Centar za kulturu grada, udruga sv. Martin Hrvatska, župa nam ovdje i nekoliko dobro mislećih suseljana su se na nedavnom sastanku u Čazmi dogovorili da će se 8. studenog ove godine instalirati Stopa sv. Martina pred našom seoskom crkvom (iako su neki viši „birokratski elementi“ u međuvremenu istu „degradirali“ u kapelu) i da će time naše skromno selo biti ucrtano u posebne vrste evropsku mapu. Nije ne znam kaj, ali… Ah da, još nešto na sličnu temu… Ove će jeseni biti kroz naše selo aktivirana Camino ruta. Zahvaljujući firmanom mi kumćetu Draženu Roviščancu. Mislim si, kad bi se još samo malo više aktivirali iseljeni seljani čiji preci leže u grobovima koje čuvamo na groblju sela nam, mogli bismo učiniti „minimaksimalistička“ čuda. Snaga je u vjeri u dobro. Vizualiziranje potencijalnog dobra vodi do realizacije, ostvarenja stvarnog dobra… 

Mislim da ga mrzim u sebi, čak i kao odrasla, to jest već prilično stara osoba. (Čitati molim prošle zadnje nastavke). No u isto vrijeme se pitam da li je istina da ga još uvijek mrzim? Mrtvog… Da li sam to sposoban? Da li ja to uopče znam? Da, bilo mi je jako, jako teško boriti se protiv prisutnosti njegovih demona u meni, pa iste prihvatiti. To jest ona nasljedna svojstva. Dio njegove zle genetike. Jako sam se trudio anulirati sve to u sebi. Ali… Bože moj…

Istovremeno, iako sam ga mrzio, ili iako ga još uvijek „mrzim" (u što ne vjerujem) bio sam impresioniran pričama poput ove…

Kad je prvorođeni moje druge bake, one koja me nije hranila, oblačila i odgajala, bio dijete, mogao je skakati s drveta na drvo preko cijele šume. Kroz zrak. Valjda stotine metara, ili više. Poput nekakvog valjda moslavačkog Tarzana. Ili majmuna. Pa to je nevjerojatno. Moj otac. „Divlja svinja“. I dugo već mrtvi „majmun“.

Ili ovako nešto…

Jednom, kad je bio dječak, igrao se skrivača sa svojim školskim kolegicama i kolegama. U školskom dvorištu bio je bunar. Sakrio se u njega. Bunar je bio oko metar i pol širok i oko deset metara dubok. Htio je pobijediti u onoj igri pa našao za shodno sakriti se u dubini mračnog bunara. Spustio se niz kameni zid. Sve do površine vode. To je bilo dakako opasno po život. Ali nitko ga nije mogao pronaći. Pobijedio je! Umjesto čestitki i nagrade, dobio je dobro šamaranje od učitelja.

Majka i njezini roditelji su mi jednog dana dakako dopustili upoznati ga i osobno. Upoznali smo se i na slijedeći način…

Imao sam možda sedamnaest godina. Posjetio sam ga i njegovu obitelj, ženu i kćer im. Neko sam vrijeme ostao kod njih. Živjeli su na četvrtom katu dvoiposobnog stana u Sesvetama. Otac je spavao sam u sobi s balkonom. U sobi nije bilo namještaja. Osim kreveta, stolice i malog stola. Na njemu je u početku stajao televizor. Kasnije ga je njegova supruga odnijela u svoju sobu. Televizor. Njih dvoje dugo već nisu trpjeli fizičku prisnost. Živjeli su zajedno zbog navike i vjerojatno, egzistencijalnog straha. Bili su stranci. U sebi samima. Pored sebe samih. Opet dva vrlo različita svijeta…

Kćer im je spavala s majkom u krevetu. Isti se nekad davno zvao bračnim. Na zidovima očeve sobe nije bilo niti jedne slike, niti postera, niti kalendara, niti ogledala, niti zidnog sata. Ničega. Samo povremena paučina. Zidovi su bili blijedoružičasti i nisu bili svježe obojani. Sad mi se čini, zidovi njegove sobe su bili ogledalo njegove nutrine. Pod je bio od parketa. Na njemu nije dakako bilo nikakvih tepiha. Niti malih a kamo li velikih. Otac i žena mu, su uistinu bili samo vlastite živuće žrtve u nizu istih. Takvih žrtava je uvijek bilo i ima više nego dovoljno na svijetu… skoro koliko i „kobasica krvavica“. On, žrtva vlastitih polu-morbidno-zbrkanih misli i djela. A ona, siromašna i usamljena. Još jedna žrtva u nizu nesretnih ljubavih čvorova i mreža.

Njegova dakle druga supruga, i roditeljica moje polusestre (čitati molim početne nastavke ove kolumne) me imala jako rad. Da, bila je divna. Kao da sam joj najpraviji sin. Inzistirala je da ju zovem mama. Naravno, nisam to mogao. Jer za mene je bila „samo“ jedna draga, vrlo draga „teta“.

U jednostavnoj im kuhinji, jedna biljka penjačica je zauzimala vrlo istaknuto mjesto. Penjala se posvuda. Papigica je vrištala iz kuta kuhinje. Jednog dana je izletjela kroz otvoreni prozor. Polu-sisterica je bila shrvana od boli. Izgubila je jedinog prijatelja.

Jednog sunčanog dana, naš otac i ja smo opet igrali šah na balkonu. Pili smo crno vino. "Ždrepčeva krv." Popili smo možda čak i dvije boce. Ne znam točno… Odjednom se počeo buditi u njem zao demon. Počeo se žaliti na moju majku i trtljati jeftine nebuloze. Razumio sam da se u onom trenutku čak sjetio reči mi da se moja majka zapravo u njihovoj vezi ponašala problematično. Nisam to mogao prešutjeti. Pa sam rekao, što sam mirnije mogao reči:

"Molim te, slušaj. Ništa me to ne zanima. Nije me briga što ste vas dvoje imali. Jedino što mi je važno je da se ona uvijek brinula za mene, a ti nikada ne."

Kad je to čuo, ustao je i ljutito upao u kuhinju. Iz ladice je izvadio malu sjekiru. Namjeravao je s njom valjda rasjeći mi koliko-toliko pametnu, riđokosu glavu. Njegova žena i kći koje su, srećom, bile kod kuće, počele su vrištati. Vjerojatno su time spriječile vrlo glupu i posebno primitivnu obiteljsku tragediju.

A bio je na me jako ponosan kad sam „kao lud“ zabijao golove na nogometnom igralištu u Sesvetama. Ja, mali martinčanski „seljo-beljo“ zastupao sam „boje“ zgrade u kojoj je on s obitelji stanovao. Igrali smo protiv grupa predstavnika susjednih stambenih blokova. Bili najbolji. Onda sam otišao…

Ne znam više gdje je njegov grob…

A sad sam opet tu. Tu gdje sam se pred koji dan skoro srušil pod stol od smijeha. Kod frenda. Onog istog kojemu je zubarka iščupala jednom zdrav a ne kvaran zub. (Čitali ste možda o tom ovdje prije).

Ne znam kad sam se zadnji put tako glasno i iskreno smijao. Iako to činim uglavnom svakodnevno. Zdravlja radi. Frend se ovaj put vraćal iz Švicarske vlakom iz Züricha a ne zrakoplovom iz Basela. Raskomotio se sam u kupeu i ispružio tijelo na sva tri sjedala. Sve do austrijskog Feldkircha.

U saveznoj im državi Vorarlberg. Tamo je u kupe upao „majstor“ koji se, banuvši u kupe kak kauboj Trump(ić), nadnio nad njega i glasno pitao: „Je l si ti naš“!? Frend je, malo zatečen, pospan i zbunjen, pogledavši „majstora“ s pivom u ruci rekao: „Čiji naš? Tvoj sigurno ne!“

„Majstor“, čovjek iz Duge Rese, je frenda svrdlal jedno dugo vrijeme mnogim pitanjima. Koja se inače valjda, zbog uljudnosti, ne postavljaju nepoznatima… Situacija se smirila… Zadrijemalo se… Sve dok „majstor“ nije nogom srušio pivu u krilo frendu mi. Buđenje iz mokrog polusna se frendu nije navodno posebno svidjelo. Skočio je na junačke noge i otišao u hodnik vagona glasno moliti „ZdravoMariju“!

I bi svjetlo…

(Nastavit će se…)