Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (56. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje sretnem iznenada jednu od posebnijih frendica. Iz čazmanskih školskih dana. Ona živi i radi već jako dugo u Španjolskoj. Umro joj je ujak. Zato je došla. Vrsta je ženskih ljudi kojima se ne vidi da stare. Njezin osmijeh, njezine oči, njezin stas… Sve je isto kao i u drugom razredu srednje. Fali joj samo pletenica.

Arjun je u ponedjeljak 18. svibnja odletio natrag u Indiju. S hrvatskom šipkom i hrvatskim šarafima u potkoljenici desne noge. A kako ne bi nikad više zaboravio lijepu našu njihovu. (Pročitati molim prošle nastavke). Franjo iz Bojane i ja smo se od našeg novog indijskog frenda oprostili u nedjelju. Dan prije. U zagrebačkom stanu Arjunove prijateljice, jedne vrlo ljubazne gospođe iz Indije a koja je u Hrvatskoj već pedeset godina. Ista je već više puta prolazila Moslavinom. Rekla je da živimo baš na lijepom području.

Pokosio sam u međuvremenu već tko zna koliko tona trave. Miriše mi i pokošena i osušena. Skoro svaki dan skupljam cvjetove bazge i kamilice. Vrijedan sam skoro kao vrijedne pčele koje rado skupljaju nektar s mirisnih cvijetova divlje ruže koja se već jako „raspojasala“ pred samim ulazom u kuću. Najdraža mi Zagorka je mali pelc iste ruže ponijela s nasipa rijeke Rajne u Lihtenštajnu. Sad su ova ruža i njezin miris posebne vrste simboli. Rajka danas ponosno kaže: „Ovako lijepo ruža nije cvala kraj Rajne. Niti je imala tako puno cvjetova.“ Inače, ovdje skoro svaki cvijet u cvjetnjaku ima slično zanimljivu priču kao Rajkina rajnska ruža.

Umro je još jedan Ban. A s njime i Martin iz Martinca. Živio je u Zagrebu. Jednom davno u tamošnjoj Dubravi. Na četvrtom katu bloka u današnjoj ulici Mate Lovraka. Najdraža mi Zagorka je stanovala u neposrednoj blizini. U paralelnoj ulici. Pored bivše tvornice automobila Zagreb (TAZ). Tamo sam kao pismoslikar, prije nego sam otišao u Švicarsku, oslikao mnoge reklame na mnogim vozilima.

A onda… onda u švicarskom St. Gallenu (pročitati molim prošle nastavke kako biste događanja ovog i slijedećih nastavaka bolje povezali, razumjeli).

Otišao sam k njemu misleći da bi mi mogao dati dobar savjet što da radim sa svojim pjesmama, kojem izdavaču ih možda ponuditi. I slično… Zadnje što sam bio spreman uzeti u obzir bilo je da je prava svrha njegovog poziva bila da mi svrdla mjesto gdje se skupljaju ponekad oni ugruščići. Fuj tojfel! Ili da mi posisa ono malo uzbuđenih centimetara „žile glupaće“. I plati za to 100 švicarskih franaka. Fuj tojfel na kvadraturu kubika! Evo detalja o tome kako je došlo do onog tada mraka.

Imao sam mapu pjesama pod rukom putujući u onaj, uglavnom drag mi grad. Nadajući se "boljoj" budućnosti. Nakon što smo se sastali, otišli smo na večeru u restoran. Budući da nisam imao prethodnog iskustva s takvim mužjacima, sve mi se činilo sasvim u redu. I ono o čemu smo razgovarali. I ono da je uzeo moju jaknu s leđa i objesio je. I da je platio večeru. I da mi je stavio malo svoje ribe na tanjur i rekao:

"Jedi je samo ako ti se sviđa."

Pa njegova izjava:

"Ne volim kad su ljudi grubi jedni prema drugima."

Te primjedba:

"Nosim ovaj vjenčani prsten samo da bi ljudi mislili da sam oženjen.“

Pa onda oni pogledi dviju žena. Sjedile su u kutu restorana kad smo stigli i kad je objesio moju jaknu. I kad sam mu zbog tog zahvalno uputio osmijeh. Đezis…

Danas sam siguran da je cijeli St. Gallen znao za njegovu homoseksualnu prirodu. Svi su to znali. Osim mene. Bravo Vladek.

Izgleda da sam spasio vlastito debelo crijevo time što sam bolje podnio crno vino. Dolazim do zaključka da treniranje pijanstva i podnošenje alkohola nije najgora stvar na svijetu.

Kad me pozvao u St. Gallen, rekao je da mogu ostati kod njega.

Nakon toliko vina, i zato što nisam znao s kim u stvari imam posla, to mi se činilo sasvim logičnim. Puno puta sam do onda spavao, tj. prenoćio kod najrazličitijih ljudi. Muških i ženskih.

Bio sam relativno uzbuđen što ću napokon moći naglas pročitati neke od svojih stihova i raspravljati o njima. Razmišljao sam jedino o čitanju. A on, pijan, sanjao je o seksu sa mnom. Odvratno!

Onaj pjesnik, Židov, je pripremio sve za njegovu satansku igricu koja se ipak nikada nije odigrala. U njegovom stanu bilo je jako toplo. A budući da sam i onako mislio prenoćiti, skinuo sam pulover i ostao u crnoj majici. Uključio je gramofon. Pjevala nam je Caballet Montserrat. Bio sam zadubljen u čitanje vlastitih stihova.

Pohvalio me. Zatim je iznenada sjeo na stolicu pored mene. S lijeve strane. Dodirnuo mi lijevu podlakticu. Nježno. Tek tada sam shvatio da nešto nije u redu. Pogledao sam ga zgroženo i u frci, i rekao:

"Hej, što to radiš?“

A sad sam opet tu. Zajedno s osam od deset naručenih metara bagremova drva. Friško je cijepano pa mi i ono miriše.

Završio sam oslikavanje trinaest platna malih formata i počeo oslikavati tri nova. Imat ću na kraju dovoljno materijala za napraviti dobar izbor za izložbu u Kulturnom centru u Čazmi. U studenom.

Nisam na kraju otišao na proslavu 100-godišnjice HRT-a. Razlog tome je nebitan. A uistinu sam zahvalan na pozivu.

Sin mi iz Lisabona „prijeti“ da bi kako izgleda mogao doći u Hrvatsku negdje u kolovozu. Njegovu sam sestru preko glasnogovornice, majke im, također pozvao. To činim možda zadnji put. Jer fest me već nerviraju tuđe tvrdoglavosti i ignoriranja moje totalno dobre volje.

 (Nastavit će se…)