Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (43. dio)

Sad sam opet tu. Gdje mi je konačno opet došao sin. Iz Lihtenštajna. Koji mi je uživo jako dugo nedostajao. Kojeg sam ispratio na vlak u noći punog mjeseca, 4. listopada. Zadnji put je ovdje bio prije sedam godina. U to nam se vrijeme puno više toga dogodilo nego smo do, evo konačno sad, znali. Suze radosnice. Suze tuge. Rukovanje i upoznavanje sa suseljanima. Po koja pusa i pokoji topli zagrljaj od najbližih rođaka. Hrvatski mu je u biti bolji nego sam znao i vjerovao. Iako, u okruženju gdje živi, oškopljen hrvatskog utjecaja. Poljski priča puno bolje. Engleski također. Materinji mu je jezik njemački. S francuskim, kojeg nije volio u školi, se dobro nosi. Pričao mi je, proputovao je Bugarsku i bio u Portugalu. Da je bio malo manje od godinu dana u Poljskoj, tik do bjeloruske granice, znao sam od prije. Jedini muzej koji smo u Zagrebu posjetili bio je Muzej raskinutih veza. U Lihtenštajn je odnio mirise polja, livada i šuma Martinca. Komprimirane u atome najslađeg meda dobivenog od prijatelja nam iz sela. I u slatko od pekmeza šljiva i smokve. Da, da… i u Martincu rode smokve! 

A onda u Švicarskoj… (čitati molim prošle nastavke).

Jedne sam večeri posjetio Chrisa. U društvu mlade, lijepe žene. Hrvatica. Nadao sam se mogućnosti "petljanja" s onom ljepoticom. Nadanje mi je bilo krivo. Možda zato jer Chrisova djevojka onda nije bila kod kuće. Morao sam sav jadan i sam sjediti za stolom punog crnog vina. Ona prekrasna žena i moj prijatelj, koji se pretvorio u "zvijer", već su iste večeri planirali zajedničku budućnost. Bez srama mi je rekla da se ne vraća sa mnom natrag. Pravio sam se da ne razumijem što se događa. Moj ego je bio više nego povrijeđen. Danas to puno bolje razumijem i pozdravljam. Najprijateljskije čak!

Od prvog trenutka kad su se vidjeli pa (nadam se) do danas, su zajedno. Vjenčali su se. Rodila mu koliko znam sina. A puno toga ne znam… Iskreno sam sretan što im je (nadam se i dalje) dobro. Uostalom, baš ja sam dobrim dijelom zaslužan za njihovu sreću. Sjećam se što mi je isti frend jednom rekao. Trebao bih oženiti jednu Švicarku. (Valjda zbog određene ravnoteže u "izmjeni dobara")!

 

Što se na kraju dakle dogodilo? On, Švicarac, oženio Hrvaticu. Ja, njezin sunarodnjak, oženio Lihtenštajnku! Istu sam prvi put upoznao u "Seeger Baru“ u St. Gallenu.

Sjedila je za šankom. Nasmiješila mi se. Njen osmijeh je ispod šešira širokog oboda izgledao jako ljupko! S vremenom se čak počela, ne odvajajući pogled od mene, smijati. Jer se valjda pitala: kakav je to čudak? Koji je solo i divlje začagao na temu "Sunday Bloody Sunday" U2-a. Za mene je to onda, među svim drugim plesnim pjesmama, bilo nešto posebno. Ponovno sam protresao svoje prekrasne, duge, riđe kovrče. Plesao s guštom. Kao nitko drugi onda… ondje. Nakon što sam prepoznao osmijeh na njenom licu, otišao sam do njega. Osmijeh ju je činio lijepim. Pokušao sam komunicirati s njom na engleskom. Isprva se nismo razumjeli kako sam se nadao. Okrivili smo zato glasnu glazbu. Odvela me u kut gdje smo se bolje čuli. Pomislila je navodno da sam bio potrebit pomoći. Jer sam se, možda stranac iz Irske, izgubio…

Dao sam joj odmah na znanje:

"I'm not so bad man!"*

Pitala je:

"Sorry what? What about Batman?"

Uzeo sam ju za ruku. Imala je lijepe ruke, s lijepo njegovanim noktima. Rekao sam stoga:

"Znaš, sviđaju mi ​​se tvoji nokti."

Nasmiješila se i glasno rekla:

"Luđak!"

Htio sam je otpratiti do stana. Jer sam kao dobro odgojen. Ta nakana nije prošla. Ušli smo u njezin crveni Fiat Regattu. Htio sam joj valjda pokazati da nisam niti "bad man" niti Batman. Sjeo sam na suvozačko sjedalo i odatle usmjerio svoje relativno velike usne prema njezinim. Iste su bile sitne kao listovi dnevnih novina. Pogledala me "u čudu" i pitala što radim. I dala mi jasno do znanja da joj je moj onda čin bio jako smiješan. Počela se glasno smijati. Jako glasno. Lagano alkoholiziran nisam to mogao podnijeti. Izašao sam iz auta. Zalupio vratima. Kasnije mi je rekla da je imala osjećaj kao da će vrata pri udaru iskočiti iz šarki. Frustriran sam otišao "doma". Na pješačkom prijelazu mi je mahnula iz auta. I dalje se smijala. A to mi nije bilo smiješno.

A sad sam opet tu. Gdje sam si dobar a gdje si predbacujem sve i svašta. Iz prošlosti. Čini se, trebao sam biti bolji roditelj, partner, suprug, suputnik i supatnik, sin, unuk. Bolji učenik i vjernik. Ovo kratko druženje sa sinom me emotivno protreslo kao rijetko što u zadnje vrijeme. Sjetih se, vozio sam se prebrzo iz Zagreba pravac našeg sela. Nakon što se vlak iz glavnog željezničkog kolodvora počeo kretati pravac sjevera. Malo poslije 19.30 sati. I nakon što su mi prikeljili iza brisača šoferšajbe 13,30 eura kazne za parkiranje. Stigli smo sretno na odredišta. Svatko na svojoj strani. Dan poslije smo savjetovali jedan drugoga na daljinu kako živjeti bolje i kako biti bolji. Sebi samima. A onda i valjanijem dijelu ukupne ljudske vrste.

Dva dana prije objavljivanja ovog nastavka kolumne, dobrom mi frendu iz mladosti, mojoj generaciji, je bio rođendan. Prolazi treća godina od kako smo se vratili, a on i ja se nismo još sreli. Nakon što sam mu čestitao rođendan elektronskim putem, odgovorio je:

"Hvala ti puno druže stari. Bijah u zavičaju za sisvete. Jednom ću navodno skoknuti i do sela sveca opasanog mačem." Martinac. Sv. Martin.

Na fejsari sam vidio da se jedan drugi vrli frend hvali da je u zagrebačkom HNK-u. Pohađali smo zajedno Školu primijenjenih umjetnosti. Preko puta iste zgrade visoke kulture. I poslije radili zajedno u pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci. On već duže vrijeme živi u Nizozemskoj. Imao sam čast jednom ga posjetiti i prespavati kod njega i supruge mu. Prije toga su oni posjetili nas. U Lihtenštajnu.

Uskoro ćemo posjetiti frendove u Krnjaku kraj Karlovca. Očekujem nastavak ljubaznog druženja kojeg smo nema dugo započeli kod frenda Franje u Bojani kraj Čazme. O detaljima u vezi istog, možda poslije. Ili nikada…

(Nastavit će se…)