Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (45. dio)

Sad sam opet tu. Ponekad podvrgnut stresu. "Terapiram" se uglavnom slikanjem, pisanjem, pranjem suđa, milovanjem mački. Promatranje naslage taloga u dubokim dubinama zjenica najljepših plavih očiju me ne terapira. Nego brine. Za sad, samo malo. Sivilo magle i nanočestice sveukupnih kemikalija u njoj mi ne popravljaju štimung. A i kako bi? Ponekad je teško biti jak, a biti slab. Nije jednostavno tražiti od slabosti da mutira u jakost i svježinu… Oko glave mi i dalje, skoro svaki dan, lete tzv. "smrdljivi Martini"! Ponekad, pored glave mi polegnute na jastuk (iliti globusa, kako glavu zove moj stari dobri frend) cirkuliraju po bridu čaše s vodom. To me posebno uzrujava. Prvo ih nagovaram da se maknu jer će poginut. Onda oni poginu. Da li sam stoga zao čovjek? Prvog dana prosinca ove godine je u Vaduzu, glavnom gradu jedne evropske mini države, bila otvorena izložba u kojoj sudjelujem s jednim prilogom. O tome svjedoče adekvatne informacije objavljene na stranici državne uprave Kneževine Lihtenštajn. Radi se o jednoj vrsti umjetničkog adventskog kalendara! Moj prilog će biti osvjetljen dvanaestog prosinca… Ne znam šta mi je, ali i u tom prilogu promičem ovo izumiruće nam selo. Na obroncima Moslavačke gore. Mrtva majko, da li sam zbog toga dobar čovjek?

A onda, onda u Lihtenštajnu… (čitati molim zadnje nastavke a kako bi se ovaj dio razumio logičnijim).

Prvi put kad me dovela u kuću svojih roditelja, htjela im je reći da ćemo se vjenčati. Njezin otac se povukao u sobu. Njegovo ponašanje ju je duboko povrijedilo. Rekla mi je, svom onda budućem mužu, da, da je na mom mjestu, nikada više ne bi nogom kročila u onu kuću, dom njezinih roditelja. Za njezina oca je bio problem jer je novi partner njegove kćeri došao iz vrlo problematičnog političkog sustava. To je za njega bilo nešto kao izdaja! Počeo je paničariti… Valjda mu se vrzmalo po glavi nešto kao "što će reći selo? Jugo u obitelji!"

Ako se dobro sjećam, barem jedna sestra i barem jedan brat, od onda vrle mi Lihtenštajnke, smijali su se poprilično konzervativnom im ocu. Peckali su ga i "podbadali" rekavši mu da će morati naučiti jugoslavenski. Ništa od toga me isprva nije previše smetalo. Ali kasnije su me sjećanja na te trenutke duboko dirnula. I intenzivno boljela. Jer sam u njezinu obitelj došao otvorena srca i najboljim namjerama. Nisam trebao ništa od njih. Mogao sam svima pogledati ravno i duboko u oči. Unatoč mojim korjenima, mojoj prošlosti, mojem porijeklu.

Poslije se o svemu ovdje navedenom šutjelo. Pravili su se kao da me nisu direktno ili indirektno, namjerno ili nenamjerno, manje ili više vrijeđali. Uvrede su se kompenzirale dakako sa dobrim. Sa puno toga dobrog… Neću i ne želim zaboraviti pozitivne stvari. To nikako ne bih smio. Niti to mogu.

Jedan od braće, moje onda buduće, je već pri prvom susretu rekao:

"Mislim da je to sve skupa dobro. U obitelji trebamo svježu krv."

Pa onda, kad se samo sjetim onih trinaest prekrasnih, srcolikih ljubičastih i magenta jastučića koje je najstarija od sedmero sestara i braće sašila. I poklonila nam ih kao vjenčani dar. Četiri od njih nosila su slijedeće natpise:

"I mi tebe volimo."

"Moje srce bim bam samo za tebe."

"Nikad više 'sam kod kuće’!"

"Dobrodošao u klan."

Došao sam s Yvonne u Hrvatsku. Prvi put, u vrijeme rata. Njeni roditelji i braća i sestre su mislili da Yvonne više - zbog ljubavi - ne zna što radi i u kakvoj se opasnosti nalazi. Razumijem da ih je strah „motivirao“ izražavati bojazan. Iako nisu ništa znali o prekrasnoj zemlji iz koje dolazim. Znali su samo ono što im svakodnevno nude mediji. Da se smjelo biti iskren, saznali bismo iz ustiju naših onda dobrih poznanika, prijatelja i njezine braće i sestara da su počeli već na početku odbrojavati naše dane, mjesece, godine. I da nisu uopče vjerovali u nas. No, niti to sad više nije važno.

Yvonne mi je vjerovala. Nije se bojala ići sa mnom. Kad smo se prvi put zajedno vozili u Hrvatsku, gotovo da nije bilo automobila na cesti između slovenskog i hrvatskog glavnog grada. Za mene je to bio razlog na meni zabavan način primijetiti:

!Vaaaauuu! Pogledaj ovo. Nitko nije na cesti. Samo mi. Imamo prostora za vožnju koliko nam volja! Ovo je nevjerojatno. Nikada prije nisam doživio na ovoj ruti nešto slično!"

Od istog trenutka nadalje, Yvonne je šutjela. Ostala je bez riječi. Uplašila se. Ali nije htjela da to primijetim. Ja pak istog časa jednostavno nisam mogao shvatiti što se u Hrvatskoj onda uopče događalo. Nikada nisam doživio rat. Zato sam se i onda mogao s veseljem i otvorena srca vraćati u domovinu. Bio sam siguran da se ništa loše ne može dogoditi niti meni samome niti bilo kome tko stoji ili sjedi s moje lijeve ili desne strane. Sigurno ništa loše. Ne u Hrvatskoj.

A sad sam opet tu. Tu gdje sam posadio još jedno malo stablo kruške. Kruške su jedno od voća koje moja najdraža ima najradije. Ja koje voće imam najradije, je u biti nevažno za ovaj nastavak priče. A čini mi se, i uopće… Moj djed je, dobro se sjećam, najvolio šljive. U tekućem stanju.

Mislio sam da ću do kraja ove godine izdati barem jednu knjigu. Kad ono… opet ništa. Primijetio sam, štanca se i objavljuje puno toga. Kvaliteta i nije navodno presudna. Ili posebno važna. Veze, politika, pripadnost čoporu… to da! Kao i uvijek… kao svugdje… Mene to sve skupa nekako zamara i udaljuje od prvotnog htijenja.

Neki prijatelji napreduju. Drugi umiru. Pitanje je da li uopće, i jedno i drugo od tog dvoje, svemiru nešto znači!?

(Nastavit će se…)