Sad sam opet tu. Gdje se sjećam da sam si obećao ne sjećati se više mnogih stvari. I situacija. I nekih ljudi. Što više starim mnoga me sjećanja zamaraju i oduzimaju mi snagu. Pa da, ta neka sjećanja su mi oduzimala snagu i prije. Možda sam baš zato ostario?
Rijetko se budim (u)stajanjem na lijevu nogu. Najčešće, još krmeljav, odem do prozora u kuhinji, pogledam kroz transparentnost stakla u dol, nasmijem se, pozdravim dan i zahvalim Bogu. Najdraža mi Zagorka, kad ustane, bi najradije šutjela sat vremena. Ufurala se pred ne znam više koliko dugo vremena u one indijanske šeme i filozofije > sat vremena nakon kaj se probudiš, šutiš i zjakaš u daljinu. Ako baš mora, i kroz zidove. U imaginarna bespuća i beskonačnosti… Pri tom pušiš sam sa sobom lulu mira. Uz mene je to nemoguće. Najčešće mi uspije izmamit joj osmijeh na lice. Jer se "kreveljim" i plešem uz muziku koju pušta netko od naj muzičkih urednika njezinog voljenog radio Sljemena. Kao, zavađam ju miganjem kukova mi još ne operiranih. I buncam svašta. Baš kao pravo navinuto klepetalo. Dijelim optimizam. Također i pesimizam. Ali nekako na izvitoperenu stranu. Tako da i pesimizam, ili kakav crnjak, nas zna nasmijati…
Još malo pa smo gotovi s uređenjem groba u kojem se valjda još uvijek nalaze ostaci kostiju djeda i bake mi. I njihove starije kćeri. Moje majke. Gledao sam fotografije na grobu i rekao naglas: "Bili su to lijepi ljudi".
A onda, onda u švicarskom St. Gallenu… (čitati molim prošle nastavke!)
Kasno poslijepodne, na moj rođendan 1991., svratio sam kod Sergioa i Marije. Tamo sam upoznao jednu drugu Mariju. Obećala mi je pomoći mi ostati u Švicarskoj. Radila je u bolnici. Neko vrijeme i s mojom majkom. Za nju je rekla da je vrijedna i dobra žena. A za mene da sam valjda jedini s Balkana s kojim je do onda mogla normalno razgovarati.
Bila je u društvu s dvije prekrasne curice. Njezine kćerke. Suprug joj je u Švicarsku došao iz Malezije. Bio je Indijac i tražio je azil. Preko supruga je znala sve o problemima koje stranci mogu imati s vlastima u Švicarskoj. Poznavala je šefa imigracijske policije i rekla je da je kao osoba jako ugodan i drag čovjek.
Surova stvarnost me svakim danom sve jače pogađala. Nisam imao boravišnu ni radnu dozvolu pa sam morao usmjeriti cijele svoje umne i intelektualne kapacitete i vještine na jedan jedini cilj: dobivanje dozvola!
Marija, žena koju sam upoznao kod Sergioa me odvela jednom odvjetniku kojem se navodno smjelo vjerovati. Isti mi je poslije pričao, kad smo postali skoro pa frendi, da je zajedno studirao i čak jedno vrijeme stanovao s ondašnjim, do tada najmlađim šefom vlade Kneževine Liechtenstein, dr. Mariom Frickom.
Još uvijek imam preslik prijave imigracijskoj policiji kantona St. Gallen od 27. rujna 1991. Iz iste se iščitava:
"Zahtjev Vlade Franjevića, 4. kolovoza 1963., jugoslavenskog državljanina, s prebivalištem u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u vezi s:
DOZVOLOM ZA BORAVAK I RAD NA TEMELJU POSEBNOG PROPISA ŠVICARSKOG SAVEZNOG VIJEĆA..."
Na 2. stranici ovog zahtjeva stoji:
"U ponedjeljak, 23. rujna 1991., Savezno vijeće odlučilo je da sezonski i kratkotrajni stanovnici Švicarske, članovi njihovih obitelji, kao i posjetitelji i turisti iz Hrvatske, mogu, na zahtjev, dobiti produljenje svoje dozvole za boravak ili rad za početno razdoblje od šest mjeseci. Na temelju ovog posebnog propisa, molim Vas da podnositelju zahtjeva odobrite takvu dozvolu za boravak i rad. Podnositelj zahtjeva trenutno boravi kao redoviti turist sa svojom majkom, gđom. Milkom, Lustgartenstrasse, SG, koja 19 godina živi u Švicarskoj. Zbog događaja u Hrvatskoj, podnositelj zahtjeva smatra da se trenutno ne može vratiti u zemlju.
Kao što je vidljivo iz priloženog preslika putovnice / zakona br. 1: podnositelj zahtjeva je jugoslavenski državljanin s prebivalištem u općini Čazma. Čazma se nalazi u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Stoga podnositelj zahtjeva ispunjava uvjete propisane posebnim propisom Saveznog vijeća za odobravanje ovog izuzeća. Podnositelj zahtjeva, koji je završio umjetničku školu, želi obavljati plaćeni posao tijekom boravka u Švicarskoj, budući da ga majka dugoročno neće moći uzdržavati.
Iz tog razloga, želio bih Vas zamoliti da uz ovu dozvolu boravka odobrite i radnu dozvolu, kojom će podnositelju zahtjeva omogućiti rad kao slobodni umjetnik.
Na 3. stranici:
"Priložena potvrda..."
Dana 15. listopada 1991. poslana mi je privremena dozvola za dulji boravak u sklopu "Aktion Yugoslavien" (Operacije Jugoslavija). U popratnom pismu je stajalo:
"Napomena: Strani državljani moraju se prijaviti u nadležnom uredu za registraciju stanovnika. Moraju predati identifikacijski dokument svoje matične zemlje i (ako je primjenjivo) osobnu iskaznicu stranog državljanina. Ured za registraciju stanovnika dužan je proslijediti identifikacijske dokumente (putovnicu ili obrazac za zamjenu putovnice i osobnu iskaznicu stranog državljanina) kantonalnoj imigracijskoj policiji radi organiziranja boravka.
Cijena: 20 CHF. Naplaćuje se prilikom izdavanja boravišne dozvole.
KANTONALNA IMIGRANTSKA POLICIJA, službenik - U. Erne.“
A sad sam opet tu. Gdje sam nema dugo, u susjednom selu, moderirao večer promidžbe knjige prijatelja nam Tomislava Beronića (čitaj prošli nastavak). Bili smo zadovoljni tijekom večeri i prisustvom zainteresiranih i dobromislećih ljudi.
Gdje promatram neke tamo staze preko našeg zemljišta. Mora da ih noću u zemlju štancaju srne, srndači, košute i jeleni. Sjetih se pokojnog djeda (nit ustaša nit partizan) ali krivolovac! On bi na tu stazu sigurno stavio po koju drotenu zamku. Eto sad… što će mi to sjećanje!?
(Nastavit će se…)
