Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (41. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje upravo „meditiram“. Snižavam pritisak i vibracije živaca. Zbog skorašnjeg nastupa. Nadolazećeg četvrtka. Prijatelj mi Tomislav, jedan pravi zmaj od glagoljice, predstavlja svoju knjigu „Legenda o hrvatskom zmaju“ kod drugog mi prijatelja. I kolege po kistu. Zovemo ga Franjo. Prvi je frend rođen u Vukovaru. Drugi frend ima galeriju, amfiteatar i knjižnicu u galeriji. U centru njegovog svemira - selo Bojana kraj Čazme. Samo dva-tri kilometra od Martinca. Preko šume Pijesak! Mislio sam, vrijeme je da se ovi dobri duhovi, dobro misleći i posebno kreativni ljudi, konačno upoznaju. Hm, za hvalu te moje zamisli sam „naručen“ moderirati ovu kulturno-literarnu večer. Pa nek si ja sad mislim… kako da nagovorim što više dodatnih, dobromislećih ljudi, da dođu i podrže ove vrle vibre. Nema dugo sam poslao idejno rješenje plakata za idući nastavak emiratskog međunarodnog festivala plakata u Dubaju (EIPF). Moji su plakati bili redovno izloženi tamo, od samog početka te velike manifestacije grafičkog dizajna 2019. Samo u jednom nastavku nisam sudjelovao. Jer mi se ona jedna posebno tehnokratska tema nije sviđala. Tko zna, možda sam se zbog toga prijateljima u Dubaju, koji su me pozivali na sudjelovanje na festivalu, „zamjerio“!? Inače da, 2019. sam bio osobno prisutan na otvaranju festivala. Rado se sjećam i još uvijek sam vrlo zahvalan pokroviteljima mojeg ondašnjeg putovanja.

A onda, onda u Švicarskoj… (čitati molim prošle nastavke!)

Skoro sam se onesvjestio! Sljedećeg jutra sam morao platiti 275.- švicarskih franaka za telefonski račun. Jer sam prethodne večeri, malo više nego pripit, zvao prijateljice i prijatelje u Hrvatskoj. Htio sam s njima podijeliti moju radost. „Maltretirao“ sam među ostalima i vrlo mi dragu Sanju Pilić.

O kako sam lako samo prokockao svoje teško zarađene franke. To nije bilo normalno.

Nešto kasnije, oporavljajući se od šoka sam se našao s gospodinom Augustinom u kafiću „Benderer“. Popili smo kavu pa me odvezao do željezničke stanice. Vjerojatno je bio sretan, jer me se rješio…

Kroz prozor vlaka, vozeći se natrag u St. Gallen, imao sam priliku vidjeti prekrasnu panoramu tog dijela švicarskih visokih planina.

Pored mene je sjedila žena od oko trideset pet godina. Sa troje djece. Zijevnula je nekoliko puta, skakutala na prstima i podizala stražnjicu. Kosa joj je bila boje prirodne, svijetle hrđe.

Pardon. Svatko ima neku profesionalnu devijaciju. Moja je, promatrati ljude. U otpriličnom omjeru 90% ženskih ljudi, 10% ostalih.

Kad sam se vratio u St. Gallen, prvo što sam učinio je bilo, otišao sam u krevet. Jer sam prethodne noći spavao samo dva sata. Nakon toga sam otišao kod frendova Marije i Sergioa (čitati molim prošle nastavke…) U troje smo otišli u Afrika-Club u blizini glavnog kolodvora. A kasnije u "Seeger Bar". Neki nepoznati čovjek mi je kupio viski. Jer i on je bio tamo kad sam zadnji put svirao blues usnu harmoniku. Moje ondašnje sviranje i moj temperament mu se navodno sviđao. Zato me je častio pićem. Malo prije toga, Marija me počastila šampanjcem. Jer je baš prošla ponoć. A ja sam uslijed toga napunio 29 godina. Te noći mi je prvi put prišla jedna vrlo atraktivna tamnoputa žena. Poprilično tamnoputa. Vidio sam ju već nekoliko puta prolazeći St. Gallenom. Imala je dugu kosu, zategnutu kožu na nogama i licu. Ispupčenu stražnjicu, ispupčane grudi i usne. Oči koje su svjetlucale vatru. Đavolski osmijeh. Na glavi je nosila reggae kapu. Njenih stotinu tankih pletenica bilo je ukrašeno brojnim bijelim školjkama. Izgledale su poput onih malih, plastificiranih, ženskih organa. I one su noći jarko sjale pod svjetlima plesnjaka. Ta seksi žena mi je najedanput vrisnula na uho:

"Kao baka, jako sam ponosna na svoj izgled!"

Protutnjala mi pitanja kroz mozg… Kakva baka? Koja baka? Je li imala dijete koje je imalo još jedno dijete?

Rekla je:

"Imam četvero djece!"

Kaj? Kako? Četiri? Molim? Lisa je nastavila:

"Najstariji mi sin ima osamnaest godina."

Te večeri nije izgledala starije od mene. Rekla je da je pjevačica i ako želim, pjevat će besplatno na nekom od mojim mogućih otvaranja izložbi. Jer me ima rad. I jer izgledam kao Mike Hucknel iz "Simply Reda“.

A sad sam opet tu. Gdje se često češem gdje me i ne svrbi.

Trenutno slušam kišu. Šum koji proizvode prskajuće, padajuće kapi na lišće breze, crijep stare kuće, stakleno okno prozora, zemlju krtičnjaka, plastiku modne lutke u raspadajućem krevetu u vanjskom mi umjetničkom poligonu, na perje kreštalice u letu… taj šum postaje melodija. „Zvon“ koji jedino odzvanja u miru i spokoju sela.

Da li sam vam već rekao što me moj odgajatelj, djed Pavao Ban, znao pitati kad sam bio mali, kad je padala kiša a ja gledao kroz prozor kuhinje s razbitim staklom i unesrećen jer ne mogu vani skakati za padajućim lišćem oraha… Pitao me da li znam zašto kiša pada. Bio sam skroz mali, nisam znao ništa o formulama kemije i fizike koje bi mi omogućile dati bilo kakav, pa možda čak i suvisao odgovor na to teško pitanje. Priznao sam da ne znam. A onda mi je stari filozov, šaljivđija i cinik rekao: „zato jer nema lojtru da se po njoj spušta.“ Nemojte me ovog časa zato pitati, zašto sam danas, kakav sam već. Moje odrastanje i sazrijevanje je puno falingi.

Sivo se počelo prelijevati u tko zna koliko nijansi.

Voda se skuplja opet dolje u sredini livade - a ne u kanalu. Bivšem potoku. Potoku mojeg dječaštva.

(Nastavit će se…)