Sad sam opet tu. Tu gdje osjećaji za lijepo ponekad kao da blijede. Kako i zašto sad to? Ne zna se… Dvanaestog dana ovog mjeseca je moj prilog umjetničkom Adventskom kalendaru zasjao na centralnom trgu glavnog grada Kneževine Lihtenštajn. (Čitati molim prošli nastavak). Moj plakat na temu „demokracija“ je u kratko vrijeme bio izložen u tri države u kojima do sada osobno nisam bio: Kosovo, Albanija, S.Makedonija. Sad više niti ne znam gdje u Evropi još nisam izlagao… Nevažno… Bili smo na sprovodu najstarije suseljanke nam. Rodila je dva sina. S mlađim sam u ono jedno vrijeme, jer generacija, živio baš kao pravi brat! Nema veze što me u petom razredu O.Š.-e na pošumljavanju zimzelene šume (koju su sigurno davno pokrali naj-demokrati) zasjekao motikom po (do onda) pametnoj glavi. Ondašnji me razrednik, prof. Proko Konjević od onda zvao „borac“. I uvijek kad me sretao u Čazmi, prišao mi je, mislio sam da mi ima nešto važno reči, a on se samo osmjehnuo i šapnuo mi u uho: „hej druže, avioni kruže.“ (Smijeh).
A onda… davno prije… s roditeljicom moje djece… u napadnutoj Hrvatskoj (čitati molim prošle nastavke).
Prve noći u Hrvatskoj, Yvonne i ja smo odsjeli kod mog prijatelja M.Š. u jednom od predgrađa Zagreba. M.Š.je školovani grafički dizajner. Voli ragtime, blues i funky jazz ritmove. Ima jedinstvenu boju glasa koja me uvijek na neki način fascinirala. I da, jako dobro svira gitaru.
Ne znam da li danas još ima, ali prije je imao bogatu kolekciju LP-jeva Led Zeppelina i Franka Zappe. I mnogo knjiga o umjetnosti i filozofiji. Prijatelji smo još i danas. Kao mladi ljudi išli smo često od bara do bara, od kafića do kafića, od kluba do kluba gdje je svirao s nekim dečkima. Jedno vrijeme je s njima pjevala, danas vrlo poznata, Valerija Nikolovska.
Koliko znam, u ona vremena se njegova samohrana majka brinula o njemu. Odnekud mi priča, valjda istinita, da je mnogo toga prošla sa svojim jedinim djetetom. Nismo se još poznavali… Frend mi je bio valjda na samrti. Ili u jako teškom stanju. Ako se dobro sjećam priče, preživio je kao jako mlad čovjek bolest raka i koješta još što je imalo veze s dotičnom bolesti. Preživio je navodno i ponor ovisnosti o drogama. A da bi se na kraju uzdigao i ponovno potpuno posvetio životu.
Moj dragi frend M. Još jedna tiha legenda s kojom sam imao čast dijeliti dobro i loše. Živio je u stanu na četvrtom katu stambene zgrade. Majka mu je ostavila stan. Uselila se kod njene sestre.
Svi prozori stana su, kad smo došli, bili zalijepljeni trakama. Zbog mogućih detonacija bombi! Yvonne nije mogla zaspati. Nisam je mogao razumjeti i bio sam malo živčan. Živčan jer se bojala. A ja nisam. Jer, bio sam „kod kuće“. A u mojem je domu, iako se isti onda, na jednu noć, nalazio u stanu frenda na četvrtom katu u jednom zagrebačkom predgrađu, uvijek bilo šareno, veselo i uzbudljivo…
Godinu dana kasnije smo se, Yvonne i ja vozili u unutrašnjost s hrvatske obale. Prošli kroz Karlovac.
Dan prije nego što smo se vozili kroz grad, Karlovac je, zajedno s nekoliko drugih hrvatskih gradova, bio raketiran. Malo prije Karlovca, kad se dolazi s mora, bilo je skretanje s kojeg smo mogli voziti kroz Sloveniju u Hrvatsku. Pitao sam Yvonne što misli o tome. Neki automobili, ne mnogo njih, kotrljali su se kroz Karlovac. Drugi su išli kroz Sloveniju. Pitali smo policajca:
"Što mislite? Koliko je sigurno voziti se kroz Karlovac?"
Odgovorio je:
"Znate, ne možemo ništa jamčiti. Ako se vozite kroz grad, činite to na vlastitu odgovornost."
Pitao sam Yvonne nekoliko puta što misli. Na kraju nismo znali što učiniti… No na Yvonnin pristanak vozili smo se ipak kroz grad. Dok smo se približavali centru, zaustavio nas je hrvatski policajac. Provjerio nam je dokumente. Pitao sam ga:
"Gdje su četnici? Iz kojeg smjera pucaju?"
Policajac je, pokazujući rukom u noć, odgovorio:
„Tamo. S one strane. Nalaze se od prilike dva kilometra od mjesta gdje smo sada. Teoretski bi mogli ponovno pucati na nas u bilo kojem trenutku. Zato vas molim uđite u auto, vozite ravno do prvog raskrižja, a zatim skrenite lijevo. I molim vas, ubrzajte. Dajte gas do daske. Sretan put."
Imali smo sreće. Danas možemo reći da tijekom naših putovanja kroz Hrvatsku nismo vidjeli ništa posebno strašnog od rata. Osim… da… nekoliko spaljenih sela. A to nam se u biti činilo dovoljnom strahotom! No da, za razliku od mnogih, nismo čuli niti jedan pucanj. Onaj rat je za nas bio samo tiha prijetnja. Čini mi se, ne bismo znali preživjeli glasan i bučan rat.
Danas znamo, naša je kćerka onda, u posteljici majčine utrobe, osjećala i te kako majčin strah. Kojeg ova nikad nije smjela doživjeti. Da sam bio samo malo pametniji…
A sad sam opet tu. Tu gdje nas sa svih strana okupiraju. I gdje nam kroje i nameću međe kako im se svidi. Utetovirali su nam u srednju od tri meninge mozga informaciju da smo „stoka sitnog zuba“ pa da nam je najboljše čkomit. Namijenjena nam je uloga Dudekov i Hlebinaca! Kao, nema dalje.
Sad sam tu gdje na monitoru kompa između ostalog iskoči primjerice poruka: „fališ…“ Autorica te riječi, glavna urednica jedine telke u Kneževini Lihtenštajn je time mislila da falim - u Lihtenštajnu!
I baš u času kad sam htio završiti ovaj nastavak kolumne, monitor kompa me „blagoslovio“ sa slijedećom željom i mislima jednog vrlo cijenjenog profesora, poznatog Hrvata u dijaspori, kojeg je poslao kružnom elektronskom porukom:
„Vama i vašima, posebice djeci i mladeži u Vašim obiteljima i oko vas, želim radosne božićne dane te sve uspjehe u 2026.! Želim nam svima da nikad ne legnemo loše volje, da širimo radost oko sebe, da uvažavamo činjenicu, kako mrzovolja, sebičnost i zloća izjedaju i ograničavaju ljude te štete njihovoj fizičkoj, psihičkoj i društvenoj dobrobiti. Neka nam bude sve bolje uz pomoć i nadahnuće božanskog Djetešca iz betlehemske štale! S poštovanjem…“
Bude mi toplo oko srćeka… Zbog ovih divnih riječi.
A to da sam ilustrirao možda do sad zadnju objavljenu knjigu istog dobrog čovjeka, je jedna skroz, i sasvim druga (poprilično kreativna) stvar.
(Nastavit će se…)
