Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (40. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje također svake godine svraća jesen. Ali ne za sve ljude. Sad sam daleko od mjesta gdje primjerice upravo propada jedna velika firma u kojoj sam prije puno vremena radio. Svjetski brand… U Lihtenštajnu. Tu sam eto gdje ima naznaka da se voditelj renoviranja kuće nam hvali među kolegama i prijateljima kako nas je pošteno "oderao". Naši prijatelji u Hrvatskoj, državljani jedne veće europske zemlje su mi pak rekli kako su njihovi pomoćni majstori, Hrvati, bili totalno fer i držali se dogovora. Ispada da neki majstori Hrvati najradije čekaju povratnike Hrvatice i Hrvate i na njih pikiraju s ciljem da im "gule kožu" - naravno, ako im se to dozvoli! Strancima - čak niti u domovini - se ne usude to činit. Respekt prema genu nacija robovlasnika i osvajača? Ne znam. A i kako bih znao… Sad sam tu gdje me čovjek kojeg se više ne sjećam, a koji je tvrdio da smo u mladosti zajedno pili, bez pardona popljuje i izvrijeđa na fejsari. Ispod moje objave o problemima neodgovornosti određenih lokalnih i državnih instanci prema našem selu: razbacano smeće u šumi na ulazu u selo, neuređene i zarasle okućnice u centru sela… Neuređene površine su ili u vlasništvu grada Čazme ili vodećeg lokalnog, od politike dobro maženog i zaštićenog, tajkuna. 

A onda, u švicarskom Schulzu, Kanton Graubünden… (čitati molim prošli nastavak)

Te večeri sam otišao u plesni klub. Sjedio sat vremena sam za šankom. Popio piće. Preslagivao male "kockice" gore u svom sivom centralnom sustavu. Konačno se nešto počelo događati...

Došlo je nekoliko mladića i djevojaka. Plesali su. Oko 2:00 ujutro sam i ja počeo plesati. Vjerojatno je izgledalo kao da svojim plesom prizivam kišu i sve ostale oborine. Ali mala publika me hvalila. I moje ritmičke pokrete. Umorio sam se na kraju. Pa otišao.

Spavao sam do 10:00 ujutro. Tuširao se i svratio u hotel. Tamo sam jeo neki specijalitet koji je dio bliskoistočne kuhinje. Ili nešto slično. Hrana je bila poslužena na takav način da mi je bilo žao jesti je. Izgledala je kao umjetničko djelo na tanjuru. Sa svim tim prekrasnim bojama u njoj.

Kasnije me gospodin Augustin obavijestio da ga posjećuje majka, pa da ću morati prespavati u hotelu. Odnio sam stoga torbu u nj i šetao gradom do 17:30. Otvorenje izložbe je bilo u 18:30. Tijekom šetnje sam posjetio lokalni povijesni muzej. Očarale su me male, bajkovite kuće u gradu. S njihovim prekrasno ukrašenim pročeljima. I crkva s grobljem koje se nalazi iznad provalije. A na dnu one duboke, stjenovite dubine tekla je prozirna voda.

Izložba je bila otvorena. Na istoj su prisustvovali odvjetnici, liječnici, veliki šefovi, švicarski parlamentarac s kćerkom i novinari. Pili smo vino.

Pozdravio sam prisutne. Hvalili su moju umjetnost. S vremenom sam se "pogubio" i nisam najbolje razumio što se događa oko mene. Leo, Augustinov rođak, je kupio sliku "Piccadily Circus". Parlamentarac je svojoj kćeri kupio sliku "Susret pingvina i astronauta".

Jedna od prisutnih lijepih žena zvala se Eva. Rekla mi je da je dobra prijateljica galeriste Francesca u St. Gallenu i da živi u jednom švicarskom gradu na Bodenskom jezeru. Novinar iz Chura me htio intervjuirati za Radio Retoromantscha. Stoga smo otišli u moju hotelsku sobu. I ovog je novinara dakako više zanimala krvava svakodnevica u hrvatskoj mi domovini i odnos te zemlje prema umjetnicima nego ono što sam prikazivao u kafiću "Benderer". Novinar je rekao da je zapravo na odmoru. Ali uvijek je sa sobom nosio svoj audio snimač. Jer se na putu često događa nešto zanimljivo a što bi moglo biti zanimljivo i za radijske slušatelje.

Kasnije smo zajedno otišli u hotel u kojem je imao sobu. I Eva je bila tamo. Zajedno s nekim društvom. Novinar je rekao da bi sljedeći dan možda mogao kupiti moju sliku "Sjedeći akt" koja mu se jako svidjela. Također je rekao da je u posljednje vrijeme trošio puno novca, pa da o tome mora dobro razmisliti. Na kraju je ova slika ipak ostala prvo u mojem vlasništvu. Dok sad krasi privatnu zbirku jednog frenda, Švicarca u Švicarskoj.

Augustin je dakle Leov ujak. Zato je on u stvari kupio sliku koju je Leo rezervirao za sebe. Gospodin Augustin je zapravo znao da nemam novca u džepovima. Zato mi je dao na ruke i bez ikakve papirologije 700.- franaka za sliku. Osjećao sam se odmah malo bolje i samom sebi "važnijim" nego inače.

Vratio sam se u plesni klub. No nisam tamo dugo ostao. U hotelu sam upoznao neke goste. Jedan od njih je bio Talijan koji mi je ispričao šarenu bajku. U toj bajci on nije imao ništa i nikoga. Umjesto toga, živio je isključivo od ljubavi prema ženama. A one su ga stalno uzdržavale, mazile i brinule se da mu je dobro. Kako bi mogao koristiti svoju muškost da služi tim damama kad god požele. Otišao je toliko daleko da mi je tog ranog jutra ponudio svoju djevojku. Rekao je pritom:

"Ja mislim ti si dobra čovjek.“

A sad sam opet tu. Tu gdje su u samom centru glavnog mjesta općine nam upravo otvorili kulturni centar. Vraćajući se iz glavnog grada zastali smo na tren i prisustvovali otvaranju istog, uistinu vrlo lijepog objekta.

Nakon duže stanke sam slikao. Završio nekoliko manjih formata akrila na platnu i nastavio doslikavati, tj. počeo oslikavati dodatna platna.

U pauzi košnje trave uređujem, montiram i popravljam elemente koji se nalaze u "Vanjskom umjetničkom poligonu - Groblje prošlih i propalih projekata". U istom poligonu su sad već sazreli grozdovi direkt i tudum grožđa. Isti šire mirise koji su mi poznati još iz djetinjstva a koje sam živio ovdje. Na istom mjestu. Ti mirisi "iz djetinjstva" i kreativni rad mi čine dobro. Vraćaju u potrebni balans.  

(Nastavit će se…)