Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (39. dio)

Sad sam opet tu. Tu gdje poslije, po prvi puta posjeta (ovdje) ženskog liječnika (jao kakva konstrukcija i kombinacija slova, zareza i razmaka između riječi) odem u dućan. Kupiti ono kaj je Nadalina u (valjda samo) Velom mistu najbolje znala mutit. I krušne mrvice. Na mjestu gdje sam i sam tražio produkte po koje sam došao u dućan, "motalo" se malo društvance. Dvije mlade žene, dvoje djece, jedan mladi muškarac. Po foliranju, odjeći i količini onog kaj su imali u kolicima, moglo bi biti da se radilo o vrloj hrvatskoj djeci iz dijaspore! U jednom trenutku sam se okrenuo staviti robu u kolica… vidim između ostalog… u njima pakiranje od četiri konzerve ribe. Uzmem paket, pogledam pravac društvanca. Žene su se cerekale, ono od mladog čovjeka mi je bio okrenut leđima. Priđem jadnom muškarcu u čovjeku, pružam mu konzerve i kažem: "Izvolite vaše konzerve". On će na to nešto kao: "Oooo… hvala na poklonu." Da sam njegovog godišta, letjeli bi šamari pred (valjda) njegovom rođenom djecom. Ne samo zbog strašnog bola u lijevoj mi nozi. I ja sam šaljivdžija. I znao sam se i znam uvijek samom sebi i te kako smijat. To nije problem. Sve ostalo, da!

A onda u švicarskom St. Gallenu… Privatna zabava kod frenda, Švicarca Christophera. Oko tridesetak ljudi. Pili smo jako dobro vino. Jer Christopher je jako dobar poznavatelj istog pića. Radio je kod poznatog njemačko-švicarskog proizvođača bioloških vina. Poslije će ga "slučajni put" kojem sam debelo kumovao odvesti u Hrvatsku da sa suprugom, Hrvaticom, pokrene isti biznis. O tom po tom. Možda…

Plesali smo one noći pored svega i sambu. Jer jedna od prisutnih gošći je bila prava, pravcata Brazilka. Zvala se Zaira. Opet nisam mogao odoljeti. Obasuo sam je komplimentima iz svog bogatog asortimana. U većini slučajeva, vrlo sam iskren. Iako znam da iskrenost može boljeti. S takvom iskrenošću sam joj tepao:

"Uf, grudi su ti baš lijepo usmjerene pravac mjeseca. To mi se sviđa."

Da sam ju poslije sreo, jer sam se u međuvremenu razvio jezično, a i na druge načine, sigurno bih joj rekao nešto kao:

"Uf, mliječne su ti žlijezde tako lijepo natečene i svemirski aerodinamične. Mogu li ih malo dirati? Puno i dugo dirati?"

Možda bih bio razočaran:

"Molim? Što? Kako? Da ih uopće ne diram?"

Jedan muškarac u njezinoj blizini joj je morao prevesti ono što sam baljezgao. Zaira nije govorila engleski, a ja ne portugalski. Tek kasnije, nakon prijevoda, kada su se njih dvoje malo fizički zbližili, shvatio sam da je on njezin dečko. Odlično. Još jedan dokaz da sam pravo malo moslavačko čudo prirode. Majko moja…

Svirali smo konge, bonge i ostale afro udaraljke. Ja sam svirao i usnjak. Nisam više izlazio bez njega van iz stana.

Christopher mi je dao 500 švicarskih franaka. Tek tako. Da mi se nešto nađe u džepu. Rekao je samo:

"Dat ćeš mi kasnije jednu sliku".

Bio je pritom uvjeren u valjanost vlastite odluke. Bio sam siguran da je ono što je na onakav način onda učinio za mene, nešto što rade posebni, vrli prijatelji.

Nakon zabave sam otišao u "Seeger Bar". Netko je tamo svirao klavir. Pa sam mu se odmah s vrata pridružio. S blues usnjakom. Tako da su konobari imali dobar razlog izbaciti i pijanistu i mene iz bara. Iako je publika oduševljeno klicala, vrištala i navijala za nas.

Marija, žena od Sergia (pročitati molim prošle nastavke) je bila ljubazna pitati njezinog dobrog poznanika, Švicarca Rogera Nobela iz Lichtensteiga da li bi isti htio u njegovom dućanu klavira organizirati izložbu mojih radova. Opet jedna jako lijepa i prijateljska gesta.

A onda je došao po mene i moje radove Otto Augustin iz Schulza. (Čitati molim prošle nastavke). Izložba je trajala do 30. rujna 1991. Augustin je došao švicarski točno na vrijeme. U 10:00 sati. Pokušali smo komunicirati. No, to nije bilo lako. Nije govorio engleski. Ja još uvijek nisam govorila njemački. Niti talijanski kao on. U vožnji sam pokušao reći, objasniti, opisati nešto o svom obrazovanju i životu u Zagrebu. A onda, u jednom trenu, sam pogledao automobil ispred nas na autocesti. I što sam vidio? Automobil sa zagrebačkom registarskom oznakom! Gotovo sam vrisnuo od radosti. Bila su takva vremena… vidjeti takve registarske oznake u Švicarskoj su mi tada bile jako važne i posebno zanimljive. Po njima sam znao da moj dom još uvijek postoji. I da će možda ipak preživjeti. Hrvatske registarske oznake na švicarskim autocestama su za mene bili poseban putokaz.

Nakon trosatne vožnje stigli smo u Schulz. Ili Scoul na retoromanskom. Cijelo putovanje nas je pratila kiša. I magla u promjenljivim nadmorskim visinama. Zbog njih mi je zvonilo u ušima. Gospodin Augustin je zaustavio auto ispred velike zgrade u kojoj se nalazilo nekoliko trgovina, stanovi i kafić Benderer. Rekao je:

"Evo nas. Ovo je moja kuća."

Bio sam zadivljen. Na uglu Augustin Centra je bio luksuzni kafić u kojem sam trebao objesiti svoje slike. No prvo sam bio počašćen pozivom na večeru u susjedni hotel. Zatim smo objesili slike i otišli u njegov stan na prvom katu centra. Nikada prije nisam bio u tako arhitektonski vrlo zanimljivom stanu. Dao mi je ključ i rekao:

"Izvoli ključ, ovdje možeš slobodno raditi što želiš."

Naravno. Ako nekome date potpunu slobodu, taj netko, ako je iole normalan, neće nikada štrapacirati ukazano povjerenje, neće vjerojatno biti voljan činiti bilo što u datom mu na raspolaganje, jasno definiranom prostoru. Stan je bio pun vrijednih umjetničkih djela. Vidio sam grafike Baselitza i Armana, originalne slike Zorana Musića iz Gorice, itd. Popio sam pivu. Listao knjigu o Armanu. Pregledavao razne umjetničke kataloge.

A sad sam opet tu. Tu gdje mi pomalo kao da ponestaje kreativnih ideja. To me ne veseli.

Nema dugo nisam otišao s frendom slikati velike lopoče. Zadnji puta kad sam bio kod njega, pričao mi o tom vrlom cvijeću s posebnim pohvalama. Sin mi opet nije odgovorio. Stoga ne znam kako je, gdje je i što radi. Već prolazi treća godina kako je, zajedno sa sestrom mu, odlučio izradirati me iz života. Život je između ostalog valjda i "pljuga karme". Malo, malo pa opet pregledavam sve one fotke na kojima se i te kako vidi da im je sa mnom bilo dobro, da su se puno smijali, da su im prekrasna lica na fasadama pametnih glava bila ozarena… Treba ostati hrabar i jak. A jak nisam nikad bio. Hrabar da. Za ponešto…

Počeo sam pisati recenziju knjige "Rana sadnja" kolegice Anne Ospelt iz Lihtenštajna. Možda ću ju jednog dana i završiti. Recenziju. Možda ću uskoro i doslikati do kraja ove četiri još ne dogotovljene slike u akrilu. Možda…

Paradajzi su ove sezone jako dobro rodili. Veliki i mali. Okrugli, duguljasti, zdepasti…

Tudum i direkt sazrijevaju. Svaki dan pojedem po grozd ili dva iste te stare sorte grožđa. Hoće me loza. Raste "od nikuda" na neočekivanim mjestima! Jedna je mala loza emigrirala skroz dolje u livadu! Daleko od matice iste vrste.

Sin od frenda mi iz generacije, vraća se s obitelji iz Njemačke. Rekao je, dobio je poslovnu ponudu u Zagrebu koja se ne odbija. Jedna mlada hrvatsko-njemačka obitelj se iz ne tako udaljenog sela od našeg, nakon godinu dana vratila iz Hrvatske u Njemačku.

A niti pred dućanom u susjednom selu, ništa nova…

(Nastavit će se…)