Treća nedjelja korizme

U hrvatskom pučkom nazivlju zabilježeni su nazivi za sve korizmene nedjelje, današnja treća (nakon Čiste i Pačiste) nosi ime Bezimena. Vojvođanski Hrvat Ante Sekulić piše da se uz znakovite blagdane mjerilo ili dijelilo vrijeme, govorilo se da se nešto dogodilo oko Miholja (Miolja), ili se netko rodio o Gluvoj nedilji (četvrtoj korizmenoj).

Hrvatski katolički kalendari počinju nedjeljom kao prvim danom u tjednu, to je od davnine dan odmora (kada se »ne djela«; odatle joj hrvatsko ime). Običaj je da se jedan od sedam dana u tjednu uzme za blagdan namijenjen počinku i vjerskomu štovanju, tako Židovi svetkuju sabat, dan kada se Jahve odmarao od stvaranja svijeta koje je trajalo šest dana, katolici su pak za »dan Gospodnji« (latinski Dies dominica; odatle ime u romanskim jezicima, npr. francuski dimanche, talijanski domenica, španjolski domingo) odredili prvi dan nakon židovskoga sabata (subote), kao dan kada je Krist uskrsnuo.

U kršćanstvu se već u II. st. nedjeljni počinak pretvorio u najstrožu zabranu svakoga rada i strogost propisa o zabrani nedjeljnoga rada većina država prihvatila je od kraja 19. stoljeća kao instituciju radnoga prava. Kod Rimljana je nedjelja bila posvećena sunčanomu božanstvu (dies Solis), pa odatle nazivi u nekim jezicima (engleski Sunday, njemački Sonntag). U hrvatskom je narodnom vjerovanju »sveta nedjelja« često personificirana i u pjesmama se često spominje u društvu sa svetom Petkom, ime joj se odrazilo u osobnim i mjesnim imenima (Nedjeljko, Sv. Nedjelja, Nedelišće).

U korizmi se nastojalo živjeti pokornički, ići na mise i ispovijed, odricati se mesa, postiti, pa se to odrazilo i na odijevanje. U bogatim okruženjima gdje je moguće osigurati više odjevnih kompleta, na selu se odijevanje prilagođavalo i posebnim namjenama. Tako su npr. za blagdansku odjeću u doba adventa ili korizme muškarci u Vojvodini odabirali skromnije komplete izrađene od debljeg platna ili bez svilene marame pod vratom koju su inače nosili. Sve su to znakovi koje je lokalno stanovništvo dobro poznavalo i razumjelo, pa su se u Srbiji i u drugim zemljama u kojima žive Hrvati, upravo razlikovali odjećom i načinom na koji su je odijevali.

Korizmu karakterizira oskudnost, piše istaknuti hrvatski etnolog Milovan Gavazzi: „davno je i duboko ukorijenjeno mijenjanje načina odijevanje seljaka, napuštanje naročito šareno ukrašenih dijelova nošnje i nakita koje je negda bilo tako strogo propisano u doba korizme”.

Kao što je i Crkva u korizmi mijenjala propisane liturgijske boje u crno i ljubičasto, tako se i puk odijevao u skladu s pokorničkim i žalobnim karakterom tog četrdesetodnevnog vremena, piše etnologinja Jasna Čapo. Osim u određene dane, korizmena je odjeća bila svakidašnja, jednostavna i različita od svečane koja se odijevala na Uskrs, bila je skromnija, manje ili nimalo ukrašena, nije se nosio nakit, djevojke i mlade žene koje to inače nisu činile, pokrivale su glavu pri odlasku iz kuće, osobito za odlazak u crkvu, to je zabilježeno u Bačkoj, Slavoniji i Srijemu. Hrvati izvan domovine čuvaju svoje običaje, pa tako i u Karaševu, najstarijem mjestu u kojem žive Hrvati u Rumunjskoj (spomenimo da se na popisu stanovništva 2002. godine gotovo sto posto stanovnika sedam hrvatskih karaševskih sela izjasnilo Hrvatima). Čapo piše da su Karašavske Hrvatice u Lupaku nosile bijeli, manje ukrašeni oplećak ili bluzu i pokajničke rupce koji su mogli biti tamniji ili belani. No, u svim hrvatskim krajevima vrijedilo je dopuštenje mladim ženama u prvoj godini braka da u korizmi budu ljepše odjevene.

Mali dodatak za današnji Međunarodni dan žena – one su od davnina odijevale obitelj – od rada u polju gdje se upravo u ožujku gušće sije lan za vlakno (na rjeđe za ulje), do izrade pređe, tkanja platna, pregača, torbi, do bojenja vune i platna do šivanja, vezenja, šlinganja i svega što je potrebno za izradu odjeće za sve ukućane. Mlada žena (snaha) je uvijek dobrodošla u kuću, ali za nju su u Vojvodini, (svjedoči Sekulić u knjizi Bački Hrvati) vrijedila posebna pravila ponašanja: ljubi svekra u ruku, pere mu noge, ne odlazi iz kuće bez dopuštenja glavara obitelji.