Sad sam opet tu. Gdje uglavnom sanjam dobro. I trudim se
misliti pozitivno za sve ljude dobre volje. Tu gdje nas ponekad posjete
dobromisleći gosti i boljemisleće gošće.
Crno grožđe zvano direkt i bijeli tudum sazrijevaju. Kušao
sam bobice crnih grozdova. Volim taj, još jedan, okus djetinjstva kojeg sam
smio i još uvijek smijem uživati baš ovdje. Na istom mjestu.
Ah da, na fejsari sam nema dugo objavio preslike moje
učeničke knjižice i indexa i uz to objavio slijedeći tekst: "Jeste li
znale/znali da se istina sve više zabranjuje!? I da te se zbog iste može odmah
etiketirati, pokazati na te prstom, blatiti, ogovarati, denuncirati, prokazati?
Najnoviji dokaz tome je kratko sudjelovanje u raspravi ovdje na fejsari na temu
"srpskohrvatskog" jezika! Samo sam im pisao da NIKADA u cijelom mojem
skromnom školovanju u ondašnjoj SR Hrvatskoj NISAM imao predmet koji se zvao
"srpskohrvatski" ali zato "hrvatski ili srpski i
književnost". Zašto je tome tako NE ZNAM! Ali znam da je idiotski,
smiješno, ljudski nakazno ako me se samo zbog te i takve tvrdnje etiketira ne
znam kakvim već sve ne populistom, nacionalistom i sl. Fuj takvoga kaj!“
Na ovu objavu na mojem profilu su ljudi u komentarima ostali
fer. Na jednom drugom mjestu, a koje me i jest isprovociralo ovo objaviti na
profilu mi, su se neke i neki "smijali" i tvrdili da "moja" istina je nešto kao
trtljanje s tko zna kakvim već ciljem… Ma nemojte!
A onda, onda u Parizu… (Čitati molim prijašnje nastavke!)
Od Slavoluka pobjede, metroom prema Charles de Gaulle -
Etoile a zatim dalje do Monparnasse Bienvenue, do najvišeg nebodera u Parizu.
Ne znam zašto mi je još i to trebalo. Zatim natrag prema Monmartreu.
Ispred crkve Sv. Srca sreli smo Christinu iz Njemačke. Došla
je u Francusku svojim motociklom. Morala se vratiti na posao u ponedjeljak.
Dala mi je svoju adresu. Mogao sam doći k njoj. No to se nažalost nikada nije
dogodilo. Mislim da je i ona bila još jedna žena koja me je htjela iskoristiti!
Prvo sam joj rekao da sam Irac. Iz Irske. Onda sam joj rekao
istinu. Igor joj je lagao da je iz Los Angelesa. Bio je dobar u laganju.
Sisterica Nana koja je bila u Los Angelesu mu je rekla kako isti izgleda i što
tamo od prilike ima, a što nema. Ona je bila u tamo jer je htjela vidjeti
Harley-Davidson motore. Naravno, moglo ih se puno vidjeti i u Parizu. Ali to
nije bilo dovoljno originalno za "divljakušu" Nanu. Bila je luda i za
Cadillacima i Mickey Rourkeom. Negdje ga je navodno upoznala. A i on je volio,
kazala je Nana, voziti Harley-Davidsone.
To s motorima me podsjetilo na jednu ženu prekrasnih grudi i crvenim gaćicama, a koju sam jednom nagovorio da se skine u Vasinom stanu na
zagrebačkoj Trešnjevci. Cijelo vrijeme je pričala o svom dečku. Taj isti je,
kako je rekla bio jednom i bivši joj. Jer ju je stalno tukao. A ona je pritom
postajala prema njemu sve "prijateljskija".
Rekla mi je: "On vozi crni motor i crni auto. I ja ću
si kupiti crni motor. I nije me briga hoću li se ubiti na njemu, jer mora da je
full cool ubiti se vozeći crni motor!"
Budući da potječem iz obitelji ratara, težaka i seljaka… da
potječem iz vrlo malog Martinca, nisam baš razumio što mi je pokušavala reći. A
ja sam njoj na kraju njezinog monologa samo rekao, jer mi se od njezine priče
već smučilo:
"U redu, možeš se ponovno obući."
Kad sam se vratio iz Francuske, pronašao sam pismo gospodina
Otta Augustina iz Schulza, Kanton Graubünden. Iz pisma sam saznao da mu se
sviđaju moje slike i da ih mogu izložiti kod njega 2. kolovoza. Došao je dan
prije, povezao moje slike i mene. Otvaranje je bilo 3. kolovoza. Dan poslije
otvaranja pak, bio je moj 28. rođendan. Istog dana moja baka Terezija je
napunila 66 godina. Niti ona niti ja one godine nismo imali nikoga od svojih
najmilijih kraj sebe s kim bismo možda slaviti i povodom rođendana se skromno
zabavljali. Takav je bio naš točkasto-šareni život.
Svratio sam opet u švicarski grad Wil. (Čitati molim neke
moje prijašnje nastavke kolumne!) Svirao sam blues usnjak na ponoćnom koncertu
australskog pijanista Petera Waters. On je živio u jednom od dva Appenzell
Kantona.
Opet je došla. Još uvijek jako privlačna Talijanka. (O našem
odnosu čitati molim u prošlim nastavcima!) Počeo sam drhtati. Rekla je da su se
stvari između nje i muža joj poboljšale. I da bih trebao prestati drhturiti.
Teško nam je bilo kontrolirati se. I nismo mogli odoljeti još jednom grijehu.
Vodili smo strastvenu ljubav.
U jednom trenutku sam se uplašio. Počela je plakati. Mislila
je da sam u zanosu strasti šapnuo ime neke druge žene. A ne njezino. Bilo mi je
žao. Jer samo sam šapnuo:
"Pretty, pretty…"
Draga Antonella. Sve više je nalikovala izgubljenom
djetetu. Iako se sve bolje slagala sa svojim Kanađaninom.
Jedne sam nedjelje opet prisustvovao misi. Ne sjećam se da
sam se ispovijedao.
I onda je opet došla. Najdraža Talijanka mojeg života. Bio
sam već poprilično siguran da sam zaljubljen u nju "do bola". Pjevušio sam:
"Somebody loves me but I do not know who...!"
Pitala me, je li stvarno istina da ne znam tko me voli.
Pitala me to gore, pored tri ribnjaka u dijelu St. Gallena koji se zove St.
George. Tamo smo izložili svoja tijela suncu i lijepom vremenu. U jednom od ta
tri ribnjaka, smočila je svoje tijelo. Tijelo koje je, barem u mojoj blizini,
uvijek vapilo za ljubavlju i nježnošću. Poslije smo otišli kod Sergia koji je s
obitelji stanovao u blizini. Sergio je bio vrli prijatelj iz Mozambika. Ili
bolje rečeno, iz Portugala. Teško za povjerovati iz ove perspektive, ali da, često
smo, ne imajući pametnijeg posla, igrali na Nintendu Mario Bros igricu. Nas
dvojica. Malo odrasliji balavci…
Taj zadnji put smo jeli svi skupa, njegova obitelj i nas
dvoje, pečenu ribu. Na terasi stana. Odjednom sam uzeo tuđu ženu u koju sam bio
zaljubljen za ruku. Odšetali smo u malu šumu pored one stambene zgrade. Nosila
je vrlo kratku suknju s cvjetnim uzorkom. Šuma je bila prozirna. Ostalo je
daleka prošlost…
A sad sam opet tu. Milujem i igram se s one dvije simpa
mačke. Redovno me nasmijavaju i animiraju. I motaju mi se oko nogu na način da
sam već nekoliko puta skoro pao niz stepenice. Ak preživim mogući pad,
pričat/pisat ću vam i o tome…
Dobio sam konačno odgovor od načelnika najsjevernije općine
Kneževine Lihtenštajn. Izrazio se pozitivno na moju ideju a koja bi, nadam se,
trebala biti interesantna i novom vodstvu grada Čazme. Od jedne izdavačke kuće
iz Zagreba sam dobio knjigu jedne lihtenštajnske autorice. Znam ju osobno. Tu
spisateljicu. Dio smo iste lihtenštajnske književne zajednice. Zamoljen sam
napisati recenziju za njezinu najnoviju knjigu prevedenu na hrvatski.
Velika čast mi je da smo opetovano pozvani na 50.
obljetnicu, tj. zlatnu misu i svečani ručak prijatelja nam, fra Šimuna Š.
Ćorića u Paoči 24. kolovoza. Određene trenutačne tegobe nam među ostalim ne
dozvoljavaju krenuti na tako dalek put. A to nas čini žalosnim.
A propos, jeste li već imali u rukama Ćorićevu knjigu "Nepoznate basne“ koju sam imao čast i zadovoljstvo ilustrirati?
(Nastavit će se...)
