Sad sam opet tu. Na mjestu gdje mi misli vrludaju u
drugačijem ritmu nego na drugim mjestima. Realnim i nestvarnim. Divljim i
pitomim. Posjećenim i one koje još nisam posjetio.
U vrijeme kad sam ovo pisao trebao sam u stvari biti na
koncertu u Čazmi. U okviru proslave Dana grada svirali su i Prljavci. No kad
sam se sjetio da bih zbog istog čina trebao biti s mnoštvom znojavih ljudi u
mini paklu vrućine ispod plastičnog šatora, ljudi koji buče, vrište i možda
zajedno s muzičarima pripito pjevaju, odustao sam od te akcije. Pijem radije sam…
crno vino. Bit će da nepovratno starim…
Ovogodišnjoj proslavi Dana grada Čazme nazočili su visoki i
najviši državni i županijski predstavnici, odnosno, neki saborski zastupnici.
Na čelu sa samim predsjednikom države. Zanimljiv početak obnašanja
gradonačelničke službe za tridesetogodišnju nam gradonačelnicu. S njom smo, moje
firmano kumče i ja imali nema dugo "čvenk" na jednu temu koja ima veze sa selom
nam. O detaljima rado poslije. Kad za to dođe bolje, ili pravo vrijeme. Ako
istog ikad više bude!
A onda u vlaku u Francuskoj (Čitati molim zadnji nastavak
kolumne)…
Uzeo sam usnu harmoniku i tužno zacvilio. Onog tužnog jutra. "Cvilio" sam kratko, krivo i loše. Hvala Bogu da sam onaj put isto na vrijeme
primijetio.
Stigli smo u PARIZ-EST. Nisam se osjećao strancem. U
međuvremenu sam se navikavao to se više ne osjećati. Ili ipak… nisam se to još
mogao skroz naviknuti. To jest, malo da, malo ne…
Hodao sam s noge na nogu, nadajući se ugledati Nanu. Nije je
bilo. Čekao sam. Još uvijek je nije bilo. Čekao sam dalje. Ništa se novog nije
dogodilo. Nazvao sam ju. Ispustila je prodoran krik:
"Gdje siiiiiii?"
Odgovorio sam:
"U Parizu, gdje bih inače bio?"
Pokušala mi je objasniti kako pronaći Pontault-Combault.
Tamo je živjela s obitelji. Morao sam uzeti jedan od nekoliko vlakova koji su
prolazili kroz ono predgrađe Pariza u kojem je živjela, i sići na četvrtoj
stanici. Obavijestila me je da će me s cijelom obitelj čekati na glavnom
kolodvou.
Kupio sam kartu i pritom pomislio:
„Tko pita ne luta okolo kao slijepa kokoš, a ako onaj tko
pita i dalje luta, za to je kriv Thierry“ (čitati molim zadnji nastavak
kolumne).
U Pontault-Combaultu sam pitao ljude za ulicu u kojoj je
živjela Nana. I baš kad sam se raspitivao stigli su njezin otac Ante i brat
Igor. Srdačno smo se pozdravili. Primijetili su da sam vrlo umoran.
Njezina majka, Zdenka, čekala je kod kuće. Gazdarica
obitelji Pleša. Jeli smo, pili i upoznavali se kroz raznorazne priče. Nana je
radila kao ljekarnica. Nazvala je i pitala je li sve u redu. Konačno je mogla odahnuti.
Spavao sam kad je došla kući. Kad sam se konačno probudio, vidio sam da je još
uvijek lijepa, vrlo simpatična i seksi. Ali to neka bude i ostane samo njezin "problem", mislio sam si…
Bio sam uistinu veseo opet ju vidjeti. Igor je bio negdje
vani. Rekao je roditeljima da ide na pecanje. Ali riba koju je toliko očajnički
želio uloviti imala je duge noge. Preduge. I tako nije ulovio nijednu ribu. Čak
niti ribicu.
Kujica Zsa Zsu je hodala oko mene i njuškala me. Htjela je
da ju mazim.
Jednog utorka, gospodin Ante i ja smo otišli u Pariz. Imao
je teškog posla. Ja sam mu pomogao. Naravno, bilo mu je jako žao što nije imao
vremena prošetati Parizom sa mnom. Ali znao je da će Nana naći vremena.
Padala je kiša. Oko nas, i posvuda pod nebom, bilo je
tmurno… sivo skroz.
Loše vijesti iz Slovenije. Tzv. JNA bacala je bombe i
ispaljivala rakete na Sloveniju. Ili bolje rečeno, na nekoliko turskih vozača
kamiona koji su slučajno putovali kroz Sloveniju. Pomislio sam:
"Toliko je ludih i nemoralnih ljudi. Ne želim imati
ništa s njima. Bježat ću glavom bez obzira. Ali kamo? U kojem smjeru?“
Navečer smo Nana i ja otišli u Pariz. Trebala se sastati s
dečkom. Bili smo u starom dijelu Pariza. Tamo gdje je Notre Dame. Imali smo
problema s pronalaženjem parkirnog mjesta. Bilo je tamo mnogo drugih limenih
kutija na kotačima. Puno više nego parkirnih mjesta.
Pivo.
Opet sam zamijenio malo "švicaraca" za malo više "francuza" (čitati molim prethodni nastavak). Otišli smo u meksički restoran nešto
pojesti. Prvo smo jeli sirovu ribu sa salatom, a zatim nešto zamotano u
tijesto. Nešto mesnato. S malo riže i malo kuhanog graha.
Pivo.
Nana je onda bila prava divljakuša kao vozačica auta. Njezin
dečko je vjerojatno bio isti tip ljudi. Barem je tako izgledao. Zapravo,
izgledao je više brz nego divlji.
Jedne druge večeri smo, Nana i ja, otišli opet u Pariz.
Ponovno se sastala sa svojim dragim. Otpratila me do stanice metroa NATION, a
odande sam vlakom otišao do stanice ANVERS, gdje sam sišao i popeo se
stepenicama do crkve SACRE COEUR na MONMARTREU. Htio sam vidjeti na čemu i što
rade moji "kolege po kistu". Vidio sam samo nekoliko stvari koje su mi se
svidjele. I pitao se, je li to, to? Izvor mnogih lijepih i maštovitih priča?
Nisam razumio "stvar". Vidio sam umjetnike koji su slikali samo ono što se
moglo prodati, ono što je trebalo biti lijepo. Bez posebnih emocija, samo
lijepo oku…
A sad sam opet tu. Trenutno rado slušam muziku koju zovu acid
jazz i(li) funk. U ritmu te muzike klimam glavom. Kao onaj mali plastični psić
kojeg su gastarbajteri s jugoistoka Europe prije trideset i više godina obavezno
imali iza zadnje staklene šajbe auta. Moja najdraža voli kad klimam glavom. Ali
ne zbog muzike. Oko kuće, u cvjetnjaku i vrtu - puno posla.
Kruškice koje zovemo "bočice" su u kratko vrijeme skoro sve
popadale na tlo. Zbog suši i crva. Jedva sam skupio nekoliko zdravih. Bile su
nam fine.
Nastavio sam rušiti dio stare kuće… Sam samcat. Napredujem "kak crf v kamenu" a ne "bočici".
Mačke dobro napreduju u rastu i razvoju. Nije niti čudo…
samo žderu i spavaju. I još se igraju do beskraja. Najradije pred večer. A jednom
su se već igrale i s pravim, malo većim mišem. Proradio im je lovački nagon
zapisan u genima.
Život na selu… E pa to ti je…
(Nastavit će se…)
