Sad sam opet tu. Gdje već drugi put nakon
povratka "slavim" prvo vlastiti rođendan, pa odmah zatim i Zagorkin. Moj sam
prije tri dana "proslavio" pekući kukuruz s četrnaestogodišnjim mi rođakom.
Promatrajući uredno pokošeno polje. Dolje sve do kanala. Zagorkin rođendan ćemo "proslaviti" već sutra. Na slično skroman način. Sami. Bez vike, cike, buke i
galame. Otpjevat ćemo zajedno možda koju pjesmu… Možda baš "Za zagorske brege" i "Moslavino moja mila"! Preko fejsare mi se čestitalo za rođendan na veliko.
Telefonski samo jednom. Oboje djece za koju sam potpisao očinstvo me se niti
ovaj put nisu sjetila. Ne tugujem više zbog toga. A niti znam gdje, ili kako
su. Samo se nadam da su dobro. Iako srca niti njima nikada neće zacijelit.
Ignoriranje ne može cijeliti rane.
U međuvremenu sam srušio ciglenu prostoriju
u kojoj sam bio rođen. U kojoj sam prvi put udahnuo zrak Martinca. U kojem mi
je neka babica iz sela, po koju su, kad sam se rodio, trčali kroz seoske
voćnjake, prerezala i svezala pupak. Drvenu prostoriju koja je onda u isto
vrijeme bila kuhinja, blagovaonica, dnevni boravak, spavaća soba djeda i bake,
sušionica rublja u zimi, prostor u kojem je baka gazila nasoljeno zelje. U
drvenoj kaci. Djed je pritom ubacivao ono narezano povrće, solio ga, i
dobacivao baki pošalice. O "plešućim" nogama joj… Neke je šale baka s vremenom
sve teže akceptirala.
A onda… onda u Parizu… (Pročitati molim prošle nastavke!)
Jedan umjetnik iz Aranđelovca, u ondašnjoj SR Srbiji, slikao
je neku vrstu naivne umjetnosti. Drugi umjetnik iz Splita, u ondašnjoj SR
Hrvatskoj, slikao je razne velike i male brodove, jedrilice, more, plažu itd.
Mislio sam si, i kakve to veze ima s Monmartre-om? Bilo mi je malo muka! Više
nisam ništa razumio, ali to je bila moja vlastita krivnja. Dvojica umjetnika su
se već onda žalila:
"Vrijeme umjetnika je prošlo, sjećamo se puno boljih
vremena."
Pitao bih ih sad o istome…
Njih dvojica su bili u Parizu nekih onda već 25 godina.
I obojica su vjerovali da je Parizom svo ono vrijeme hodalo
i da još uvijek hoda mnogo lijepih žena. No, kolega iz Splita je znao i nije
niti onda mogao prešutjeti da:
"Nema ničega osim Splita i Splićanki."
Vidio sam i sam u vrlo kratko vrijeme barem 1112 lijepih
žena, djevojaka i udovica u Parizu. To me na neki način "razboljelo".
U zraku sam osjetio jeftinu filozofiju i lošu, opasnu, a
kasnije će se vidjeti, i krvavu, politiku koja je izvezena iz Balkana u Pariz.
Čovjek iz Aranđelovca je inzistirao na nečemu za što je vjerovao da je istina.
Onaj drugi, iz Splita, smirivao ga je…
Popio sam još jednu pivu koja mi je jako dobro "sjela" a za
koju sam morao potrošiti enormno mi puno 65 francuskih franaka. To me poprilično
demoraliziralo. Mora da me konobar prevario! Mene, koji ionako nikad nisam imao
novca. A ponekad samo vrlo, vrlo malo. Što sam mogao? Siromašak. Došljak iz
siromašne, nesređene, nesretne obitelji. Koji je otišao na zapad misleći:
"Tu ne može biti gore. Vjerojatno ću pronaći svoj kutak
gdje mogu osjećati mir barem po pitanju minimalne egzistencije."
A onda se morao na zapadu pitati:
"I gdje je sad taj kutak, il ta rupa?"
Odšetao sam. Zaustavio se ispred prekrasne, blistavo bijele
crkvene zgrade, koja se nalazi iznad Pariza. Vau! Kakva panorama… Gomila ljudi
je sjedila na stepenicama ispred, bolje reći, ispod crkve 24 sata dnevno. Bilo
je muzičara s gitarama. Ljudi iz cijelog svijeta ovog globusa zemlje i vode.
Ili ravne ploče!? Nemam pojma… Izgledalo mi je, nakon nekoliko piva, kao da su
svi došli u Pariz da me upoznaju. Mene koji je dolazio iz malog moslavačkog
sela. Onda još bez ulične rasvjete. Došli su da se sastanemo ispred Crkve Sv.
Srca (Sacré-Cœura), i da se ugodno družimo. Oh, zar to nije prekrasno!?
U 23:00 sata stigao je Nanin dečko, pa smo zatim otišli k
njoj.
Sljedećeg dana smo, Nanin brat Igor i ja otišli u Pariz.
Pokazao mi je neke poznate znamenitosti grada. S istočne stanice (Gare de
l'Est) smo se metroom odvezli do Châteleta, a zatim do Palais Royala, gdje smo
se prošetali. Nažalost, nismo otišli u Louvre. Kao pravi turist, snimio sam
nekoliko fotografija. Dokaza radi da sam uistinu bio u onom "velom mistu".
Prošetali smo uz Seinu do Eiffelovog tornja, Muzeja Orsay i
Les Invalidesa. Hodajući smo iz limenki pili Heineken pivo. Place de la
Concorde i Obélisque, koji su Francuzi dobili od Egipćana. Metroom smo se
uputili prema Champs-Élyséesima, Clemenceauu i Slavoluku pobjede.
Na ulicama je bilo bezbroj lijepih žena i muškaraca.
Tamnoputih, žutoputih, bjeloputih i svih mogućih mješanih boja. Sjajno. Nekim
ženama su se suknje podizale na vjetru dok su prolazile. Bože moj. Kakve su to
slike bile! Kakav bljesak! Kakav trenutak! Smiješile su se dok je vjetar puhao
prema gore. Između nogu. Baš kao na onoj fotki s dragom Merlinkom.
Na jednom mostu preko Seine smo sreli dvije Azijatkinje.
Pokušao sam ih nagovoriti da jedna od njih fotografira mene i drugu. To baš
nije bilo lako. Lijepa djevojka s kojom sam se želio fotografirati je bila
nekako uplašena. Nije prvotno znala što želim. Zamolio sam je:
"Molim te, stani tu pored mene da nas tvoja
prijateljica fotografira. Pa da te konačno mogu pokazati Vasi sa zagrebačke
Trešnjevke, jednom od naj-frendova mi, i kuma u drugom braku.“
Kad sam razgovarao s onom simpa Azijatkom, ona se nekako
tresla i bila valjda u neke vrste mini-panici. Mora da sam izgledao užasno.
Aha, na kraju sam se sjetio, ovo će sigurno razumjeti… Poljubio sam ju u obraz
i sve je bilo u redu. Nasmiješila se razdragano. Smirila skroz…
A sad sam opet tu. Gdje u nabavku idem malo u Čazmu, malo u Bjelovar, glavni grad Županije nam. Tamo sam bio i prije neki dan. Na kraju kupovanja različitih kućanskih potrepština, potražio sam radnju za popravljanje mobača. Poljubio zatvorena vrata oko 12.30. Radnja se subotom zatvara točno u podne. Vraćao se natrag k autu. Korzom, meni u susret, su išla između ostalih lica i tri preplanula muškarca. Izgledali su mi kao biznis ljudi. Njegovani, uredno obučeni, zdravih zubi kad se nasmiju... Baš nekako kad smo se mimoilazili, doviknu onaj srednji za mnom: "Miklouš!" Okrenem se i smješeći mu kažem: "Ne. Martinac!" (Miklouš je susjedno selu pravac Čazme) Prišao mi, skinuo sunčane naočale i predstavio se. Znamo se navodno iz mladih dana. Znao je da sam "umjetnik" i da sam živio "vani". Ispostavilo se uistinu da je on biznismen. Ima kafić i prodaje poljoprivredne strojeve. Ime i prezime mu opet ne znam.
Na povratku sam zastao u Ivanskoj, susjedna općina kad putujem iz Martinca u Bjelovar. Išao sam popiti piće. Pred birtijom, suprug moje rođake. Malo "nacvrcan". Bio je zajedno s nekim frendom kojeg je zvao "kum“. Isti je tvrdio da me zna. I da sam iz Dereze. (Susjedno selo od Čazme, preko rijeke Česme). Rekao sam: "Ne. Iz Martinca!" On će na to: "Ah!? Onda te ne znam." Šteta. Da sam bio iz Dereze imao bih sad poznanstvo više. Ostao sam sjediti sam za stolom. Grizao sendvič. Pijuckao… Odjedanput izađe neki tip iz birtije. Razdragano se nasmijao od uha do uha kad me vidio. Prišao mi je. Pružio ruku. Rukovali smo se. Pri tom će on meni: "Ti si iz Bereka, je l da?" Ja njemu: "Ne. Iz Martinca." (Berek je od Ivanske susjedna općina, pravac Garešnice). Promrmlja si nešto u bradu i bez riječi ode. U desnoj ruci mu se klatila plastična torba. Ostao sam sjedeći na klupi. I smijući se "kao blesav“. To je onaj isti koji me već jedanput na istom mjestu pitao, isto! I na kojem se mjestu odigralo sve kao i ovaj puta.
(Nastavit će se…)
